Piše: Rasim Belko @rasimbelko
Odgovoriti na pitanje je li visoki predstavnik Christian Schmidt shvatio svu pogubnost svog djelovanja usmjerenog isključivo na entitet Federaciju nije jednostavan zadatak.
Jer, čini se da su se Schmidtu, tek onda kada je Milorad Dodik i institucionalno krenuo u razdruživanje, upalile lampice da je visoki predstavnik za cijelu Bosnu i Hercegovinu. I prvi put Schmidt je vlastima i politici u Rs poslao poruku koja se dijelom može posmatrati i akcionim planom. A u tom planu i prijetnja potezima Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira.
No, ako su tačni medijski navodi Schmidtovo pismo je došlo do Narodne skupštine Rs prije sjednice o Deklaraciji svesrpskog sabora, odnosno u ponedjeljak. Dakle, od pisma četiri dana, Deklaracija usvojena u utorak, a još nema naznaka kada bi se “plan” djelovanja OHR-a i PIC-a mogao početi ostvarivati.
To nas dovodi do druge dileme - je li Schmidt prema separatističkom djelovanju Rs ponovo djeluje kao svojevremeno Denis Bećirović u Parlamentu BiH. Odnosno, saopćenjima koja završavaju u korpi za otpatke i nemaju aposolutno nikakav značaj.
Koliko je i je li uopće Schmidt ozbiljan pokazat će narednih nekoliko dana. Jer, promptna akcija prema srpskoj politici više nije samo pitanje mandata OHR-a u provođenju civilnog aspekta Opšteg mirovnog sporazuma, već izbor između zaustavljanja procesa koji nas vraćaju u ratno stanje u kojem Rs uz pomoć Srbije pokušava otuđiti skoro polovinu države.
A to je uvod u oružani sukob i ni Schmidt ni PIC ni ambasade Kvinte nemaju potrebu razmatrati i nagađati je li to opcija. To je ratna opcija, jer nema politike u Sarajevu koja se može i smije nagađati s cjelovitošću države.
Ako ne žele da se na Balkanu otvori novo žarište, što ni SAD ni EU trenutno nikako ne odgovara, onda moraju preispitati djelovanje OHR-a i drugih internacionalnih instanci u BiH posljednjih minimum pet godina.
Jer, u tih pet godina Dodikov separatizam je eskalirao, a sam Dodik ojačao do mjere da više ne preza od realizacije svojih političkih ideja. Za njegovu političku snagu koja je rasla u tih pet godina isključivi i direktni krivac je međunarodna zajednica predstavljena kroz OHR i PIC. Međunarodna zajednica je i indirektno kriva jer je u državnu vlast instalirala projekat Trojka koji je Dodika ojačao onoliko koliko je on tražio, pa sada ima apsolutnu kontrolu procesa u svim smjerovima.
Dakle, krivicom međunarodne zajednice, Schmidta i njihovog projekta Trojka, Dodik danas djeluje kao neuništiva politička pojava koja prijeti da na Balkanu izazove novi oružani sukob koji nesagledivo može utjecati na cijelu Evropsku uniju.
Tim više Schmidtova i odgovornost UO PIC-a dobiva na težini jer ne samo da je po mandatu dužan zaštititi mirovni sporazum i teritorijalni integritet BiH, već je reakcija na Dodikov separatizam možda i najvažniji strateški potez na Balkanu u datom trenutku.
Budu li oklijevali, a pokazali su da u slučaju Dodika i Dragana Čovića znaju odlično oklijevati i tražiti dlaku u jajetu da izbjegnu konfrontaciju, UO PIC-a i Schmidt imaju se smatrati krivcima za eksploziju novog rata. To svakako strateški gledano odgovara i Putinovoj Rusiji, ali i nekim drugim zemljama s Istoka.
Svaki dodatni dan oklijevanja približava nas tački pucanja svega što je izgrađeno u proteklih 30 godina. Ukoliko to nije plan SAD, Velike Britanije, EU i ostatka zapadnih sila, onda je pet do 12 da se oštrom akcijom neutrališe i odstrani kancerogeno tijelo države Bosne i Hercegovine.
Pisma su OK kao oblik javnih upozorenja, ali se i Schmidt uvjerio da su ona samo mastilo na papiru. Odluke na koje Schmidt i PIC imaju mandatno pravo moraju biti rezolutne i promptne.
U suprotnom, ništa drugo nego rat!
