Piše: Dr. sci. Amir Kliko, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA

Povodom podsjećanja na žrtve ratnog zločina nad zarobljenim pripadnicima HVO-a i muškarcima hrvatske nacionalnosti 8. juna 1993. u selu Maline (Bikoši), jučer je Javni servis BHRT-a iznio dvije ozbiljnje i ničim utemeljene tvrdnje. Pogrešno je informisao javnost da su taj ratni zločin počinili pripadnici ARBiH i da niko za njega nije odgovarao.

Zločin u Malinama - pored drugih za koje su bili optuženi po komandnoj odgovornosti - bio je jedna od značajnijih tačaka u optužnicama komandantu ŠVK ARBiH Rasimu Deliću, komandantu 3. korpusa Enveru Hadžihasanoviću i komandantu 7. Muslimanske Viteške Oslobodilačke brigade (7. MVObr) Amiru Kuburi pred Haškim tribunalom. Dakle, ovaj ratni zločin je procesuiran pred Međunarodnim sudom. Za Delića se optužnica odnosila kao na komandanta ARBiH, za Hadžihasanovića kao komandanta 3. korpusa u čijoj zoni odgovornosti je počinjen, a za Kuburu kao komandanta spomenute brigade.

Još u ratu, stranci koji su djelovali u različitim međunarodnim organizacijama u srednjoj Bosni, često su u svojim izvještajima poistovjećivali pripadnike 7. MVObr sa stranim borcima, dobrovoljcima iz afro-azijskih zemalja, takozvanim "mudžahedinima", radi čega se ratni zločin u Malinama 8. juna, kao i ratni zločin u obližnjim Miletićima 24. aprila, pripisivao toj brigadi. Kao dokazni materijal u Haškom tribunalu korištena je i dokumentacija nastala od različitih vojnih i civilnih organa HZ HB koja, također, nije pravila razliku između pripadnika 7. MVObr i stranih "mudžahedina".

Zbog tog poistovjećivanja 7. MVObr i stranih "mudžahedina" za zločin u Malinama optužen je njen komandant Amir Kubura, a Hadžihasanović kao njegov pretpostavljeni, dočim je Delić optužen kao njemu nadređeni. Sudski proces protiv njih trojice pred Haškim tribunalom vođen je dugo i temeljito. Situacija je razjašnjena. Ratni zločin počinili su strani "mudžahedini", a ne pripadnici 7. MVObr, odnosno pripadnici ARBiH.

Tribunal je bez ikakve sumnje utvrdio da strani "mudžahedini" u vrijeme počinjenja zločina nisu bili ni pod kakvom kontrolom ARBiH. Djelovali su potpuno samostalno i ignorisali su komandu 3. korpusa. Često u saradnji s domaćim ljudima koji su im se pridružili, ali ni oni tada nisu priznavali komandu jedinica ARBiH u čijim zonama odgovornosti su djelovali. Dakle, ovaj gnusni ratni zločin prema zarobljenim pripadnicima HVO-a, koji su se nakon borbe predali i muškarcima hrvatske nacionalnosti, nije počinila ARBiH i nije tačno da niko nije za njega odgovarao. Trojica spomenutih komandanata ARBiH su odgovarala i oslobođena su optužbe za ratni zločin u Malinama 8. juna i Miletićima 24. aprila. Upravo u procesu vođenim protiv njih trojice pred Haškim tribunalom dokazano je kako ga nije počinila ARBiH. Zbog toga su i oslobođeni komandne odgovornosti po tim tačkama. Javni servis BHRT bi morao poštovati te činjenice i javnost obavještavati u skladu s njima.

Za ta dva ratna zločina niko nije odgovarao pred bosanskohercegovačkim Sudom za ratne zločine. Zašto, ne znam. Mogu pretpostaviti da je problem identifikacije počinilaca i njihovog privođenja jer vjerovatno više nisu u Bosni i Hercegovini. Zbog toga herceg-bosanska propaganda, u ovom primjeru čak i preko Javnog servisa BHRT, nastavlja za ratne zločine u Malinama i Miletićima optuživati ARBiH i tvrditi da niko nije procesuiran jer ne prihvata presudu Deliću, Hadžihasanoviću i Kuburi po toj tački. Propagandi je važnije optuživati ARBiH kako bi na taj način utjecala na promjenu "prirode" rata nego da se za te ratne zločine identifikuju njihovi počinioci i sudski procesuiraju. Smatram da to nije nemoguće bez obzira na problem identifikacije. Postojale su bosanskohercegovačke civilne i vojne bezbjednosne i obavještajne službe koje su pratile aktivnosti i ponašanje stranih "mudžahedina". Uvjeren sam da se iz njihove dokumentacije mogu identificirati zločinci i domaći Bošnjaci koji su s njima sarađivali i tako pokrenuti sudski proces njihovog kažnjavanja.

O ratnim zločinima nad hrvatskim civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a u srednjoj Bosni 1993. opširnije sam pisao u svojoj knjizi "Rat u srednjoj Bosni 1992-1994. godine". Bilo je ratnih zločina koje su, bez sumnje, počinili pripadnici ARBiH (naprimjer, ubistvo franjevačkih fratara u Fojnici, ubistvo 23 zarobljena pripadnika bugojanskog HVO-a, zločini u Grabovici, Trusini, Počulici, Šušnju...). Ali, ratne zločine u Miletićima 24. aprila i Malinama 8. juna nisu počinili pripadnici ARBiH. Naglašavam da je to utvrdio Haški tribunal nakon obimne i vrlo sistematične istrage. Zalažem se da o svakom ratnom zločinu treba javno govoriti i pisati bez obzira ko ga je i nad kime počinio. To činim i lično koliko mi dostupna dokumentacija omogućava. Ničije se žrtve ne smiju zaboraviti, a posebno ne obezvrjeđivati. Ali ne smiju se ni zločinci prepustiti slobodnom životu. Do sada se suđenje ratnim zločincima pred Haškim tribunalom i domaćim sudovima uglavnom predstavlja kao važan doprinos međusobnom pomirenju bosanskohercegovačkog stanovništva. Praksa je pokazala da to nije imalo značajnog utjecaja.

Sudski procesi se moraju voditi radi kažnjavanja zločinaca i njihovih naredbodavaca, a hoće li to utjecati na međusobno pomirenje stanovništva je od manje važnosti. Politika zavađuje i miri ljude i narode, a ne sudovi. Pogrešno informisanje od strane Javnog servisa BHRT u vezi s ratnim zločinom u Malinama ne doprinosi pomirenju. Naprotiv, još više i štetnije djeluje protiv njega.

Kako je reagovala ARBiH na ratne zločine stranih "mudžahedina" u Miletićima i Malinama pisao sam detaljnije u svojoj spomenutoj knjizi. Za ovu priliku mogu spomenuti samo nekoliko primjera vezanih za Maline (Bikoše) 8. juna.

Tadeuš Mazovjecki uputio je 15. oktobra pismo Aliji Izetbegoviću u kojem je tražio istragu o zločinima pripadnika ARBiH nad hrvatskim civilima i zarobljenim borcima HVO-a u Grabovici i Uzdolu. Skrenuo mu je pažnju i na zločin u Malinama. Imao je saznanja da su u njemu sudjelovali strani "mudžahedini". Tražio je informaciju šta je učinjeno da oni budu stavljeni pod kontrolu bosanskohercegovačke Vlade, što znači da nisu bili. Dva dana poslije, Delić je naredio Hadžihasanoviću da prikupi podatke. Prema izvještaju 306. bbr ARBiH, borbena dejstva u Malinama i okolini izvođena su krajem maja i početkom juna. Nije joj bilo poznato koliko je Hrvata u tom momentu živjelo u rejonu sela, ali je tvrdila da ih niko od pripadnika ARBiH i lokalnih Bošnjaka nije tjerao da se isele. Pripadnici HVO-a, nakon poraza, počeli su povlačenje i evakuaciju hrvatskih civila primjenjući čak i silu prema njima.

Inače, do opšteg napada HVO-a na ARBiH na travničkoj opštini početkom juna, njegova jedinica u Malinama je snajperima ubila deset Bošnjaka stanovnika sela (tri borca i sedam civila). Ta jedinica je poražena do 8. juna, a nakon nekoliko dana borbi. U borbenim dejstvima nije bilo masakra hrvatskog stanovništva niti strijeljanja zarobljenih boraca HVO-a. Nakon borbi pristupilo se uobičajenoj asanaciji terena. Na jedno mjesto skupljeni su svi poginuli tokom borbi (od metka i gelera granata). Bilo je 25 osoba, civila i vojnika HVO-a. Nisu identifikovani jer nisu imali dokumenata uz sebe. Sahranjeni su u dvije grobnice između Bikoša i Malina, na Pješčari, o čemu je ARBiH odmah obavijestila HVO. Na lice mjesta došli su predstavnici UNPROFOR-a, PMEZ-a, MK CK i fra Stipan Radić iz Zenice koji je rekao da leševi ostanu zakopani na istom mjestu.

Borci 306. bbr su vrlo časno postupali prema zarobljenim pripadnicima HVO i hrvatskim civilima iz Malina. Vojni policajac 306. bbr, Adnan Gunić, svjedočio je za Haški tribunal 27. decembra 2004. o zločinu u Malinama:

"…U selo Maline ušli smo oko 10 ili 11 sati ujutro. Okolo su se vodile borbe. I u samom selu su se mogli čuti sporadični pucnjevi. Na sredini sela bila je veća grupa mještana. Među njima bilo je i muškaraca u dobi vojnih obveznika. Neki su bili u uniformama, ali su svi već bili predali oružje. Ipak, većina grupe su bili civili, žene, djeca i stariji ljudi bez uniformi. Komandir je jednoj grupi od nas 3-4 policajca rekao da obiđemo selo i vidimo da li ima zaostale vojske ili odbačenog oružja. On je ostao s mještanima i s njima dogovarao. Mi smo izvršili pregled sela i vratili se u centar. Broj stanovnika koji su se nalazili u centru sela se povećao. Znam da je komandir našao neko vozilo i neke starije ljude poslao u Mehurić. Razgovor o tome da li će mještani ostati u selu ili će ići u našoj pratnji do Mehurića se nastavljao. Ljudi su izražavali bojazan da bi u selo mogli doći mudžahedini. Konačno, negdje oko 14 sati komandir je odlučio da jedna grupa od 4 policajca ostane u selu, a da mi ostali, mislim da nas je bilo 5, krenemo u pratnji ovih stanovnika prema Mehuriću dok se borbena situacija ne stabilizuje. U koloni je bilo nešto više od 200 ljudi, žena i djece. Ne mogu tačno reći koliko je bilo vojno sposobnih muškaraca. Neki od pripadnika HVO koji su išli s nama nosili su između sebe sanduke s minama koje smo pronašli prilikom pretresa sela. Kolona nije išla u nekom posebnom redu. Negdje je išlo dvoje-troje u redu, a na nekim dijelovima kolone bilo je i po 4-5 ljudi.

Razgovarali smo sa ljudima u koloni... Dok smo se približavali Poljanicama primijetio sam da se kolona zaustavila. Obratio sam pažnju na početak kolone i vidio jednog Arapa i jednog čovjeka s maskom na licu koji su uperili puške u mog brata... Odjednom je sa strane iz šumarka izašlo 10-tak naoružanih ljudi, neki su bili Arapi, a neki su imali maske pa ne mogu reći da li se radilo o Arapima ili našim ljudima. Svi su repetirali puške i uperili u kolonu, a jedan je meni stavio pištolj na glavu. Ušli su u kolonu i sa sobom izveli oko 20 ili nešto više mlađih ljudi i odveli ih. Mi smo tada skoro trčeći s kolonom došli do Mehurića. Ove ljude smo odveli i smjestili u fiskulturnu salu. Bili smo jako uplašeni... Vidio sam da su usta kod mog brata bila raskrvavljena od puške koja mu je bila stavljena u usta... Mi smo još neko vrijeme pokušavali da nešto saznamo. Ukupne informacije koje smo imali su jasno govorile da među tim ljudima nije bio niko iz naše brigade, već da su to bili mudžahedini iz kampa i neki Bošnjaci koji su takođe bili s njima u kampu... Mi nismo saznali šta se stvarno desilo s tim ljudima. Tek nešto kasnije meni je brat rekao da je jedan od pripadnika HVO-a, koji je pobjegao sa strijeljanja, njemu ispričao da su mudžahedini pobili ljude koje su nam oteli i da je njih dvoje-troje uspjelo pobjeći..."

To je potvrdio i pripadnik 306. bbr Hasan Zukanović za Haški tribunal:

"…Gunić Mirsad me obavijestio da su mu mudžahedini prilikom provođenja stanovnika sela Maline i pripadnika HVO-a, koji su se predali, uz upotrebu oružja oteli oko dvadesetak privođenih lica. Tada sam saznao da se u sali nalazi i preko 200 mještana o kojima se već brinula civilna zaštita i civilna policija… Već je bilo sumnje da su oteti ljudi ubijeni… Gunić me obavijestio i da je jedno lice preživjelo strijeljanje tako da nas je to učvrstilo u uvjerenju da su odvedena lica ubijena. Obzirom da vojni policajci nisu znali nijedno od lica koja su ih napala pokušali smo da pravimo zasjede nedaleko od kampa i u selu kako bismo po izgledu pokušali da prepoznamo nekog od tih lica. Međutim ti pokušaji nisu dali rezultate, tako da smo od dalje istrage odustali jer je već bilo jasno da u tome nije učestvovao niko iz 306. bbr, nego mudžahedini i lica koja su uz njih vezana a čije identitete zbog maskiranja nismo mogli saznati. U kamp u Poljanicama niko nije mogao ući…"

Na dobijene informacije o ratnom zločinu u Malinama oštro je protestvovao komandant 17. Viteške Krajiške brdske brigade (17. Vkbbr) Fikret Ćuskić prema komandantu 3. korpusa Enveru Hadžihasanoviću. Ćuskić je prvu informaciju saznao od svog borca Huse Džehverovića koji se u vrijeme napada HVO-a na ARBiH na travničkoj opštini početkom juna nalazio na odmoru u Zenici. Svojevoljno je prekinuo odmor i krenuo prema Travniku da se javi u svoju jedinicu. Uspio je doći do Malina. Dalje nije mogao zbog blokade puta u Gučoj Gori. Pridružio se braniocima sela. Kada je deblokiran put, nastavio je prema Travniku. Odmah po dolasku u kasarnu, izvijestio je Ćuskića da su strani "mudžahedini", pod prijetnjom oružja, od vojne policije 306. bbr oteli veću grupu zarobljenih pripadnika HVO-a. Revoltiran njihovim postupkom, Ćuskić je 17. juna uputio dopis komandi 3. korpusa u kojem je izjavio da je to nedopustivo, da ta jedinica ne može nositi istu uniformu kao ARBiH, da je to zločin i da se ARBiH mora razlikovati od četnika i ustaša. Tražio je od komande korpusa da mu dopusti da se 17. Vkbbr obračuna sa stranim "mudžahedinima" ako drugi komandanti i jedinice to ne mogu ili ne smiju učiniti. Hadžihasanović mu je odgovorio da se potpuno slaže s njegovim stavovima i da ih komanda korpusa podržava. Obavijestio ga je da je istražni postupak već u toku i obećao da će zahtijevati da nadležni organi budu rigorozni - možemo pobijediti samo dostojanstvenim ponašanjem i postupcima.

Prema jednom izvještaju HVO-a, 10. juna u Malinama su strijeljana 32 Hrvata. U izvještaju od 8. avgusta 1993. spominje se da su ubijene 42 osobe. Početkom jula 1996. izvršena je ekshumacija tri grobnice u Malinama (Bikošima) u kojima su pronađeni ostaci tijela devet osoba. Prema informacijama SIS-a HR HB iz jula 1996., ukupno je smrtno stradalo 36 osoba starosti od 17 do 84 godine. Ono što je sigurno jeste da je od tog broja 20 ili nešto više mlađih ljudi izvedeno iz kolone i ubijeno nakon predaje, odnosno prestanka borbenih dejstava. To je klasičan ratni zločin koji se mora ozbiljno istražiti i sudski procesuirati protiv njegovih stvarnih izvršilaca i njihovih saučesnika. Medijske dezinformacije ne idu tome u prilog.