Piše: Amina Čorbo-Zećo
U savremenoj geopolitičkoj matrici, koju oblikuju svjetski autoritarni lideri poput Aleksandra Vučića, Benjamina Netanyahua, Viktora Orbana i Vladimira Putina, jasno se prepoznaje zajednička ideološka osnova — primjena politike zasnovane na mržnji, zločinu i islamofobiji. Šta tek reći kada su Sjedinjene Američke Države stavile veto na zahtjev za hitnim i bezuvjetnim prekidom rata u Gazi?
Ovi lideri svoje režime grade na konstrukciji „Drugog“ kao prijetnje, posebno usmjeravajući retoriku prema muslimanskim zajednicama, čime jačaju nacionalističke narative i opravdavaju represivne mjere. Netanyahu provodi politiku aparthejda u Izraelu, koristeći islamofobni diskurs da marginalizira Palestince i opravda izraelsku okupaciju.
Orban gradi svoju politiku „kršćanske Evrope“ na odbijanju multikulturalizma i migracija koje uglavnom dolaze iz muslimanskih zemalja. Vučić koristi slične narative, naročito na Balkanu, gdje se Bošnjaci sve češće demoniziraju i prikazuju kao destabilizirajući faktor.
Na regionalnom nivou, političari poput Milorada Dodika, Dragana Čovića, Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića djeluju kao izvođači radova na ovoj ideološkoj matrici. Danas svjedočimo kako Dodik otvoreno negira genocid u Srebrenici i koristi islamofobiju za podsticanje secesionističkih težnji Republike srpske.
Čović koristi retoriku „kršćanskih vrijednosti“ kako bi opravdao segregaciju i marginalizaciju Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Navukao je rukavice ‘evropskog šampiona’, pronašao partnere u tzv. Trojci, koji ga tetoše, dok bezuslovno podržava Dodika. Plenković i Milanović, iako se deklariraju kao evroatlantski orijentirani, često zaobilaze ili umanjuju islamofobne i nacionalističke pritiske koje podržavaju njihovi regionalni saveznici.
Ova koordinacija unutar Balkana nije izolovana od globalnih tokova, posebno u Bosni i Hercegovini. Ona je dio šire strategije koja podstiče islamofobiju i nacionalizam, omogućavajući autoritarnim režimima da kroz ideologiju mržnje učvrste svoju vlast i restruktuiraju geopolitičke odnose. Liberali u Evropi su dobrano uništili ideju slobode, što Orbánu i sličnima olakšava put do vlasti i moći.
Sve to često ide uz prešutni ili direktni blagoslov moćnih zapadnih aktera, koji u ime „stabilnosti“ i „borbe protiv terorizma“ zatvaraju oči pred rastućim zloupotrebama.
Stoga se snage unutar Bosne i Hercegovine hitno moraju konsolidovati i prestati prešutno dopuštati svojim partnerima da se razmašu u nastojanjima da od naše zemlje naprave ono što priželjkuje sve manje civilizirani svijet.
Na kraju, činjenica da nismo imali kominike nakon sjednice Upravnog odbora PIC-a, već samo izjavu Christiana Schmidta, jasno govori da oko BiH nema konsenzusa — što može biti porazno za budućnost naše države, naročito u vremenu kada bh. politika luta više nego ikada.
