Pravde nema, a naša šutnja ne smije biti saučesnik: Pravosuđe pred ogledalom Lješeva dok progoni branitelje BiH!

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Sutra obilježavamo 33. godinu od zločina u Lješevu. Na ovom mjestu, u Starom Selu, okupit ćemo se da zajedno sjećanjem oživimo one koji su brutalno ubijeni, više od dvadeset nevinih Bošnjaka, mahom starijih ljudi, koji su samo htjeli mirno živjeti. Njihova imena, njihova lica, njihova sjećanja, ne smiju nikada biti izbrisani.

Ali, šta smo dobili poslije? Ni pravdu, ni odgovornost. Niko nije odgovarao za ovaj užas. Sud Bosne i Hercegovine, umjesto da pravedno procesuira zločince, pravosnažno je oslobodio Ranka Draškića i Savu Manojlovića. Dva imena koja bi trebalo da budu simbol kazne, ostaju simboli nekažnjivosti.

I dok neki hodaju slobodno, drugima se sudi. Za razliku od Marinka Vidovića i Pere Vujovića, kojima se sud ne može ni približiti jer su u Srbiji, svi optuženi u slučaju Čemerno su dostupni pravosudnim organima Bosne i Hercegovine.

Za navodni ratni zločin počinjen u Čemernu optuženi su Džemal Hadžić, Teufik Turudić, Džemal Smola, Senad, Haris i Benjamin Sikira, Enes Durak, Mirsad, Nusret i Mirzet Bešlija, Hamdija Spahić i Nehru Ganić! I svi su dostupni pravosuđu.

Hamdija Spahić nije dočekao pravdu, pod pritiskom suđenja i procesa zdravlje je narušeno i Spahić je preminuo.

Čudno je to, zar ne? Dok su pravi dželati daleko i sigurni, oni koji su branili ovu zemlju proglašavaju se krivim i gone kao da su zločinci.

Tužilac Vladimir Simović je bez stida u sudnici izjavio da podiže optužnice po nalogu Narodne skupštine Republike srpske! I ništa se nije desilo. Nije bilo reakcije ni VSTV-a, ni drugih institucija. Umjesto toga, Simović je unaprijeđen u Vrhovni sud Rs. Ta licemjerna pravda – koja sudi po političkim naredbama, a ne po zakonu – jedan je od najtežih rana koje nosimo.

Šta je bila operacija Čemerno? Odgovor je jasan, borba za opstanak, za zaštitu života pod granatama. To nije bio zločin sistemski osmišljen s ciljem napada na civile, već očajnička potreba da se spriječi dalji masakr, koji je već započeo u Lješevu, Luki, Starom Ilijašu, Ljubini… Mjesta koja su ostala bez pravde, a sjećanja na njih još uvijek žive. Kako smo čuli u sudnici komandanti JNA, aktivni oficiri bivše JNA i policije odgovorni su za granatiranje.

Na Čemernu su bile haubice – njih šest, tukle su sve do rubnih dijelova Sarajeva.

Nemojmo zaboraviti granatiranje Slivna, 170 granata koje su pale na susjedno selo dan prije diverzantske akcije. To nije samo historija, to je nepravda koja traje i danas. Dok se sjećamo žrtava Lješeva, ne smijemo zatvoriti oči pred ovom nepravdom.

Zato kažemo jasno pravda mora biti za sve, a ne samo za odabrane. Ne smijemo dozvoliti da nas zavaravaju, da manipuliraju našim sjećanjem, da nas dijele. I poslije rata, rat za istinu i pravdu i dalje traje. Jer nema mira dok ne bude pravde.

Tužilaštvo BiH je dužno ovoj zemlji istinu. Ne samo zbog žrtava, nego i zbog budućnosti. Jer gdje je zakon politički, tu pravda umire. A s njom i povjerenje građana.

Ne tražimo osvetu. Tražimo istinu. I tražimo odgovornost.