Članek
Objavljeno Mar 19, 2022
Danas je 19. mart.
19.3.1979 umro je moj tadašnji dečko. Ja sam imala 16 godina, a on još nije imao 16... To se desilo pre 43 godina i kao da je juče. To je bio jedan od najtraumatičnijih dogadjaja u mome životu i desio se baš na početku puberteta. Bilo je prestrašno za mene... imala sam osjećaje krivnje, tuge, htela sam da se ubijem i ja... nisam htela više živeti itd.
Da vam ispričam, šta se je uopšte desilo... 5.12.1978 imala sam svoj 16.rodjendan i išla sam u 2. razred gimnazije. Mi smo imali u podrumu disko, gde smo mogli da slavimo razne rodjendane i druga slavlja... Bila je to mala soba, možda 30 kvadrtanih metara... u podrumu i pored je bila mala sobica za DJ-ja. I imali smo pravo disko sijalicu... onu veliku okruglu... kao kod Johna Travolte.. I tamo smo slavili moj rodjendan... došao je i Tine, koji je bio godinu dana mladji od mene... i mi smo tamo djuskali i plesali... i na kraju, kad je došla "Angie" Tine i ja smo se poljubili... i onda izašli van, držali se za ruke i išli peške do moje kuće...
To je bio petak i Tine je rekao da dodjem za vikend kod njega na posetu. A ja nisam smela... Bilo mi je strašno neugodno ići tamo, zbog njegove majke i sestre... rekla sam... nema veze, i tako ću ga videti u ponedeljak u školi...
Čekala sam na taj ponedeljak... Nije ga bilo! Ni u ponedeljak, ni u utorak. U sredu sam čula da je u bolnici, da ima gastritis na želudcu... Ok... pomirim se sa time. Mislim si, pa vljda će da dodje...
Nije ga bilo ni drugu sedmicu u školu. Za dve sedmice pozvala sam ga telefonom u bolnicu iz telefonske ćelije, gde su ubacio dinar i mogo si pričati samo malo, odmah ti je prekinilo... Medicinska sestra se je javila i rekla je da ide da ga traži... i baš je došao, čula sam njegov glas i prekinilo je. I onda sam zvala još jednom, a sestra je rekla, da neće da ide opet po njega... I tako nisam mu mogla ni poželjeti sretnu novu godinu... koja je došla za par dana...
A ta nova godina za njega nije bila sretna... Odmah u početku januara čula sam da ima rak na želudcu i da mu preostaje samo još tri meseca života.
Možete misliti? Ja sam bila zaljubljena u biće, koje je imalo bolest i raka i koje će umreti za 3 mesece i ja uopšte ne mogu pričati sa njime. Meni je to najgore bilo da nisam mogla sa kime pričati. Nisam mogla do njega... jednom sam sa prijateljicom išla do bolnice, gde je bio, ali sam pobegla od tamo.
Bilo mi je strašno.
Htela sam sprećiti to da umre... a kako bi to znala. Čak sam jednom išla u crkvu (mi nismo nikad hodala u crkvu i nisam te rituale ni znala... ali sam tražila Boga, tražila sam pomoć).
Nisam mogla sa nikim da pričam, moji roditelji bili su milijune godina udaljeni od mene... moja sestra bila je još dete... od prijateljica imala sam samo školsku drugaricu, koja mi je nosila informacije o tome, šta se dešava... I imala sam svoj dnevnik... Pisala sam dnevnik, kao da pisala sa svojom sopstvenom krvlju.
I prošao je januar. I prošao je februar. U početku marta sam sa školskom opet išla do bolnice, ali ovaj put me je ona gurnila unutra da ne bi opet pobegla... Oko njegovog kreveta bila je njegova rodbina... a on... bio je neprepoznatljiv, imao je 30 kila... bile su ga same kosti i koža... imao je visok glas... rekao je, kako mu je drago, da smo moja drugarica i ja došli i zbog toga propustili školu... dala sam mu ruku... nešto sam zamomljala i pobegla van... To je bio prvi put posle onog slavlja za moj rodjendan...
U ponedeljak 19.marta naveće išla sam u dramu na predstavu. Na pavzi došla je do mene moja školska. Imala sam predosjećaj, šta će da mi kaže... Tine je umro.
Evo... to je ta scena, koju nosim u sebi godinama... No, sad mi nije više teško i mogu o tome pričati. Posebno posle toga, kad sam pričala sa njime preko medija. Možda da je bio on, možda da je bila neka druga entiteta. To je bilo pre nekih 10 godina na nekoj radionici sa andjelima. Pitala sam ga šta radi. On kaže: "Igram fuzbal po Svemiru. To je ogroman prostor." I još je rekao da čuvam svoje troje djece (odkud je znao).
Tako da... oko smrti... ja sam bila sa time zapečaćena u svojoj mladosti - znam da mi se to desilo zato da proučavam fenomen smrti.
Smrti nema, to je samo bolest. To su nam tamni uprogramirali. A svako ko "umre" vidi da je isto kao pre, samo da nema tela. I svi, koji su otišli vratit će se. To je rekao Tesla. To su rekli mnogi drugi. Mi smo svi "izrađeni" iz energije. Tinetova smrt je prouzrukovala u meni jaku želju da saznam šta se dešava posle smrti, i došla sam do zaključka da smrt ne postoji. Ali postoje jako velike traume i strahovi povezani sa time. A kad sam došla do Grabovoja i do njegovog vaskrsenja - onda mi je bilo sve jasno. Mi smo večni, kao što je večan Bog i ako neko po gluposti umre, odnosno otide, onda ga vaskrsnemo nazad. To može da uradi svako i potpuno jednostavno je.
Kazat ću vam jednu metodu vaskrsavanja, koju sam naučila od Antonine Trunove (ima ih 50 pa svako može da odabere to šta mu "leži")...
Staviš u svoju desnu ruku zlatnu i srebrnu svetlost i znanje Boga i Grabovoja o vaskrsenju i niz 2145432 koji je za vaskrsenje (kažeš: Stavljam zlatnu i srebrnu boju u svoju ruku... itd) i "uzmeš" desnu ruku onoga koga vaskrsuješ i kažeš: "Dajem u tvoju ruku zlatnu i srebrnu boju i znanje Boga i Grabovoja i niz 2145432"...
I to je to!
Možeš da radiš sa bilo koliko ljudi, prijatelja ili nepoznatih ljudi (vidiš na internetu, ko je umro).
Ali treba da znaš, da na kraju vaksruje Bog i da uvek dolazi osoba, koja je otišla u pravo vreme.
Kao što kaže Grigorije Grabovoj: "Za umrlog čoveka vratiti se u svoje telo isto je, kao za živog izlečiti se od prehlade!"
Mar 19, 2022