Piše: Rasim Belko
Kontinuitet, a ne izuzetak, postala je činjenica da javno mnijenje i politička misao u Sarajevu, u nedostatku zrelih strategija i stvarne volje za njihovo provođenje, sve češće reagiraju poput navijača, frenetično, nepromišljeno i kratkovido.
Taj refleks ogoljava suštinski problem, odsustvo vlastite političke paradigme. Kada je nema, tada se strastveno navija za tuđu, makar ona dolazila iz entiteta čije političke strukture i ideologije decenijama osporavaju samo postojanje države Bosne i Hercegovine.
Paradoks je očigledan. U Sarajevu je, gotovo bez izuzetka, opozicija Miloradu Dodiku u Rs postala medijski miljenik. Teško je na dnevnom nivou pronaći naslovnicu medija koji ne prenosi izjave Nebojše Vukanovića, Jelene Trivić i Igora Crnatka ili nekog trećeg, često uz ton divljenja, kao da njihova politička retorika nosi spas za državu. A zapravo, riječ je o političarima čiji su programi i ideološke premise sa istog izvora kao i Dodikove.
Zašto su, onda, ti akteri toliko privlačni sarajevskim medijima? Možda zato što je lakše baviti se sukobom unutar Rs nego vlastitim nedostatkom političkog kapaciteta. Lakše je analizirati Vukanovićeve suze nego se suočiti s činjenicom da Sarajevo već godinama nema artikulisanu državotvornu viziju, ni medijsku ni političku.
Aktuelni trenutak to najbolje pokazuje. Dodik, pod pritiskom međunarodne zajednice ili vlastitog interesa, ponovo pokušava djelovati „kooperativno“. Taj obrat, kakav god bio motiv, otvara makar minimalan prostor za smirivanje političke tenzije i stabilizaciju institucija. No, prvi koji su skočili da to osujete su opozicionari u Rs. Jer njima ne odgovara ništa što bi moglo i slutiti na korist Bosni i Hercegovini. Oni Dodiku ne zamjeraju nacionalizam i secesionizam, već to što ga ne provodi dosljedno.
I tu se krije ključni apsurd sarajevske medijske scene. Oni koji zagovaraju cjelovitost Bosne i Hercegovine svakodnevno daju prostor onima koji njenu cjelovitost negiraju, samo zato što u tom trenutku nisu na vlasti u Banjoj Luci.
Takva medijska logika ne samo da je pogrešna, ona je autodestruktivna. Umjesto da jačaju svijest o državi, mediji se pretvaraju u megafone političkih patuljaka velikosrpske ideje, čija ukupna biračka snaga jedva napuni skromni vozni park Željeznica Rs.
Još je poraznije što ti isti mediji rijetko nalaze prostora da prate procese protiv onih koji su odbranili i najzaslužniji za opstanak BiH, niti da afirmiraju ideje koje bi zemlju učinile funkcionalnijom i prosperitetnijom. Umjesto državotvorne misli dobijamo infotainment zasnovan na trivijalnostima.
Umjesto političkog kompasa — klikovi i algoritmi.
Ako je istina da mediji odražavaju društvo, onda je i ova slika simptom dubljeg poremećaja. Sarajevo, čini se, lakše pronalazi inspiraciju u tuđem konfliktu nego u vlastitoj odgovornosti. A dok je tako, ni Dodik ni njegovi oponenti iz Rs nisu stvarni problem. Problem je što je bosanskohercegovačka javnost prestala razlikovati ono što je politički bitno od onoga što je samo medijski glasno.
I zato su Vukanovićeve suze za referendumom i podrivanjem države u fokusu izgubljene medijske scene Sarajeva.
