PREDSJEDNIČKI IZBORI Koji će pravac odabrati crnogorski građani?

Piše: Nevena Kovačević

Kampanja za predsjedničke izbore koji će se u Crnoj Gori održati 19. marta uveliko je počela. 

Moglo bi se reći da je kampanja počela i prije zvanične predaje svih kandidatura, imajući u vidu slučaj dvojnog državljanstva lidera Evrope sad Milojka Spajića. 

Analizirajući ovaj slučaj, jasno je da je Državna izborna komisija postupila suprotno svojim ovlaštenjima obraćajući se Republičkoj izbornoj komisiji Srbije i tražeći podatke o Spajićevom prebivalištu, kao i kasnijim postupanjem, kada je njegova kandidatura odbijena, iako nije postojala potvrda Ministarstva unutrašnjih poslova da je pokrenut postupak za oduzimanje crnogorskog državljanstva, što bi, sa pravnog stanovišta bio jedini validan osnov za odbijanje kandidature.

Ovakvo selektivno postupanje nameće pitanje zašto Državna izborna komisija I Ministarstvo unutrašnjih poslova, godinama unazad nisu vršili ovakve provjere i u ranijim izbornim ciklusima.
Kandidat Demokratskog fronta Andrija Mandić je u sinoćnjem gostovanju na televiziji Vijesti ponovio da posjeduje srpsko državljanstvo, ne želeći da otkrije kada ga je stekao, što je javno
govorio i ranije, ali je njegova kandidatura odmah potvrđena, bez detaljne provjere navoda u vezi sa dvojnim državljanstvom.

Iako je Državna izborna komisija u slučaju Spajića, bez sumnje, donijela političku odluku, mnogo je problematičnije to što je lider PES-a, za vrijeme ministrovanja u Vladi Zdravka Krivokapića, grubo obmanuo crnogorsku javnost, tvrdeći kako nema prebivalište u Srbiji, a samim tim ni srpsko državljanstvo. Umjesto Spajića, koji je nastavio da obmanjuje javnost, građanima se izvinio sadašnji kandidat
pokreta Evropa sad Jakov Milatović, koji je, podnošenjem predsjedničke kandidature odustao od mjesta gradonačelnika Podgorice.

Imena pojedinačnih partijskih kandidata ne iznenađuju, s obzirom na aktuelnu političku i društvenu situaciju u kojoj se zemlja nalazi, ali i nepostojanje jedinstva među partijama koje dijele slične vrijednosti.
Na jednoj strani je takozvani procrnogorski blok sa dva kandidata, Draginjom Vuksanović Stanković, kandidatkinjom Socijaldemokratske partije i Milom Đukanovićem, aktuelnim predsjednikom države i liderom Demokratske partije socijalista.

Na drugoj strani su kandidati desnog centra, Andrija Mandić ispred Demokratskog fronta i Goran Danilović ispred Ujedinjene Crne Gore, dok na trećoj strani imamo kandidate koji nam se predstavljaju kao građanski centar, Jakova Milatovića i lidera Demokratske Crne Gore Aleksu Bečića.

Kako pobijediti Đukanovića

Ako sagledamo poruke koje nam plasiraju predsjednički kandidati, može se reći da svi konstituenti stare-nove parlamentarne većine i ovoga puta imaju samo jedan cilj - pobijediti Mila Đukanovića.

Osim kandidatkinje Socijaldemokratske partije, svi kandidati su i ove izbore doživjeli isključivo kao borbu protiv Đukanovića i njegovog DPS-a. Pitanje je - da se nekim slučajem Đukanović nije kandidovao, na šta bi se svela predsjednička kampanja pobjednika iz 2020. godine. 

Iako Đukanovićeva kandidatura nije iznenadila javnost, njegovi oponenti su se i prije zvanične odluke Demokratske partije socijalista opredijelili za izrazito negativnu kampanju usmjerenu na
priču o ponovnom porazu tridesetogodišnjeg režima, a u čemu mjesecima unazad učestvuju i pojedini ovdašnji i regionalni mediji, bliski predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću. Ista je poruka desnice i takozvanog građanskog centra, bez znanja o tome koje su ustavne nadležnosti predsjednika i sa izostankom jasne vizije puta kojim bi predsjednik trebao povesti Crnu Goru, a u svijetlu potpunog urušavanja institucionalnog poretka i skretanja zemlje sa evropske agende. 

Još jedna crta koja povezuje kampanje desničara i srednjičara je insistiranje na pomirenju, narativu koji je Crnu Goru gurnuo u politički ćorsokak, oličen u nikad dubljim podjelama i nezapamćenoj krizi vlasti. Uprkos umivenoj retorici, teško da neko u ovoj zemlji može povjerovati da je Andrija Mandić ponovo rođen i da je preko noći postao dobroćudni demokrata i evropejac podržavalac ostanka
Crne Gore u NATO alijansi i članstva zemlje u Evropskoj Uniji.

Politički i ideološki profil Andrije Mandića i njegovih saveznika ogoljen je do te mjere, da im ni najveći svjetski stručnjaci ne bi pomogli u namjeri da apsurdnom izbornom strategijom promijene percepciju javnosti o Mandićevom liku i djelu. Prisjetimo se samo nekih, najsvježijih primjera proevropskog djelovanja Mandića i njegovih partijskih kolega. Ne tako davno, Andrija Mandić je sa mjesta poslanika u pomoć pozivao ratne drugove iz 90-tih i ispred parlamentarne govornice besjedio o naoružavanju i ratovanju, a njegovi partijski drugovi su sredinom decembra u Beogradu klečali pred Milicom zavetnicom, veličajući srpsku vlast i ponižavajući državu u kojoj su rođeni i u kojoj su, nesrećnim slučajem, došli na pozicije visokih javnih funkcionera.

Zar Andrija Mandić koji ne priznaje genocid u Srebrenici, veliča agresora Vladimira Putina, pali NATO zastave i vapi za stvaranjem srpsko-ruskog svijeta može bilo kom prosječnom građaninu izgledati kao idealan predsjednički kandidat, spreman da sa četničke, pređe na ideologiju slobodarstva i antifašizma?

A nije mnogo drugačija situacija ni kada govorimo o ostatku oslobodilaca, takozvanim partijama centra. Podsjetimo da su Milojko Spajić i Jakov Milatović, te program Evropa sad, produkt bezuspješnog
eksperimenta apostolske Vlade, formirane u manastiru, pod patronatom sveštenstva Srpske pravoslavne crkve, kao i da su, dok su obavljali ministarske funkcije, eksplicitno podržavali djelovanje SPC, naročito u vrijeme ustoličenja Mitropolita Joanikija na Cetinju.

Preambiciozni lideri Evrope sad i ovu kampanju koriste kako bi ubijedili građane da će im predsjednik, jednako kao onomad gradonačelnik Podgorice povećati plate i penzije, iako to nije u nadležnosti ni jednog niti drugog. A Demokrate Alekse Bečića koji se tako srčano kune u čast i integritet su bez greške prokockali baš svaku priliku da djelima dokažu prevagu građanske i proevropske opredijeljenosti, a
posljednji primjer je odbijanje da podrže smjene predsjednika opština i Skupština opština koji su u Beogradu raportirali pred Zavetnicom. 

Dakle - na političkoj sceni Crne Gore ne postoji građanski centar i svako svrstavanje pomenutih partija u ovu grupu pogubno je po nacionalne i strateške interese države Crne Gore. 

Jer - makar jednom bi kod građanskog centra prevagnula građanska orijentacija, umjesto bespogovornog priklanjanja radikalnoj desnici, kako bi se domogli pozicija vlasti. 

Strani uticaji: Miješanje Srbije i Rusije u izborni proces

Miješanje stranog faktora u izborne procese u Crnoj Gori nije novina. Rusija je još od 2014. godine jedan od ključnih finansijera Demokratskog fronta. Najočigledniji primjer svakako je pokušaj državnog udara iz 2016. godine, u čijoj su pripremi učestvovali srpski i ruski državljani, uz pomoć lidera Demokratskog fronta Andrije Mandića i Milana Kneževića. Rusija korišćenjem meke moći uspijeva ostvariti značajan uticaj na ishod izbornih procesa, a čiji se dometi često ne shvataju ozbiljno.

Nesređen birački spisak, snažna finansijska i ideološka propagandna mašinerija i veliki broj medija u stranom vlasništvu, samo su neki od faktora koji olakšavaju snažan upliv Srbije i Rusije u izborne procese. Najjače sredstvo rusko-srpskog uticaja, i dalje je Srpska pravoslavna crkva, čije je ideološko djelovanje presudno uticalo na rezultat posljednjih parlamentarnih izbora.Episkop Budimljansko
nikšićki Metodije nedavno se pojavio u kampanji Andrije Mandića, što znači da je upravo Mandić kandidat koji uživa podršku crkve i na čiju će kampanju biti fokusirana intenzivna aktivnost propagandnih sredstava i ruskih obavještajnih službi.

Činjenica da je premijer Abazović smjenom Sava Kentere sa mjesta direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost blokirao razotkrivanje ruske špijunske mreže, faktički ostavlja utisak da su ruske obavještajne strukture u Crnoj Gori nedodirljive.

A u finansijskoj podršci Mandićevoj kampanji neće zaostajati ni Srbija, budući da je na kontroverznoj sjednici Odbora za dijasporu i Srbe u regionu najavljeno trostruko više finansijskih sredstava za srpske organizacije u odnosu na prošlu godinu.

Hoće li biti drugog kruga?

Sa politikološkog aspekta, može se zaključiti da je drugi krug gotovo neizbježan, prvenstveno zbog činjenice da će doći do određenog rasipanja glasova unutar blokova. Odluka Demokrata i Evrope sad da usljed nemogućnosti dogovora na izbore izađu sa pojedinačnim kandidatima, umanjuje šansu da njihovi kandidati uđu u drugi krug, što bi, da su se odlučili za zajednički nastup, bila vrlo realna opcija.
do rasipanja glasova neminovno će doći i unutar takozvanog suverenističkog bloka, jer dogovor o zajedničkom kandidatu nije postignut. 

Rezultati posljednjih lokalnih izbora pokazali su nam da su Demokratska partija socijalista i Demokratski front i dalje pojedinačno najjači subjekti, pa je ulazak Đukanovića i Mandića u drugi krug vjerovatno najrealnija opcija. Pitanje je, međutim, da li će u ovom slučaju dio birača suverenističkog bloka u drugom krugu podržati đukanovića, budući da su izostale suštinske unutarpartijske reforme, čiju je cijenu čitav suverenistički blok platio porazom na izborima u Podgorici. Iako je Ustavom definisana uloga predsjednika dominantno ceremonijalne prirode, u novonastalim okolnostima je za Crnu Goru
veoma značajna. dužnost predsjednika ili predsjednice nije da nas miri i povećava zarade, već da u presudnom trenutku odredi strateški pravac državne i međunarodne politike koji će zemlja slijediti.

Izbor predsjednika ili predsjednice mora biti početak procesa ponovne izgradnje građanskog i demokratskog društva i put ka uspostavljanju stabilnih institucija, koji će biti dovršen na prijevremenim parlamentarnim izborima. U suprotnom, otpornost države na uticaje imperijalističkih politika biće dovedena do tačke pucanja.

Kao što nismo zaboravili korupciju, nepotizam i druge manjkavosti DPS režima, nipošto ne treba zaboraviti učešće svih oslobodilačkih kandidata u podrivanju državnog suvereniteta i potpunom obesmišljavanju institucionalnog djelovanja, te gaženju ustavnih principa sekularne, građanske i antifašističke Crne Gore. bojkot je, sasvim sigurno, najlošiji izbor, jer su birači jedini koji mogu, racionalnim odlučivanjem vratiti zemlju na stabilan put. 

Za partije odmjeravanje snaga pred parlamentarne izbore, za lidere test potvrde liderstva, a za državu test demokratskih kapaciteta i odolijevanja pritiscima i pogubnim stranim uticajima.