Godina rata u Ukrajini: Ko može reći da pobjeđuje, a ko je gubitnik?

Piše: Armin Sijamić

24. februara prošle godine ruska vojska je pokrenula invaziju na Ukrajinu. U Moskvi nisu očekivali jak otpor Ukrajine i odgovor Zapada. Pitanje je da li bi Rusija napala Ukrajinu da je znala da će imati ovakve gubitke nakon godinu dana rata. Sposobnost neke države da napadaču nanese teške udarce, odnosno sposobnost odvraćanja, faktor je koji spriječava vlade širom svijeta da pokrenu ratove. Rusija je smatrala da Ukrajina nema načina da uzvrati i da će Kijev pasti za nekoliko dana.

Tu grešku Rusija skupo plaća. Dokaz te pogrešne kalkulacije jeste i činjenica da je Rusija prije invazije tvrdila da neće napasti Ukrajinu, a godinu dana kasnije krivi Zapad zašto ju je morala napasti. Da stvar za Moskvu bude još poraznija, pokrenuta je „specijalna vojna operacija“, a korištenje termina „rat“ u Rusiji se kažnjava zatvorom. U isto vrijeme, Rusija tvrdi da je „u ratu sa Zapadom“, iako je meta u „specijalnoj vojnoj operaciji“ zemlja koja nije Zapad i koja svjedoči ratu na kopnu, moru i u zraku.

Sve to dokazuje da mnoge stvari u ovome ratu Rusija nije dobro planirala, a što su platili ruski obavještajci, generali i oficiri koje je Vladimir Putin uklonio od početka agresije. To nužno ne znači da Rusija srlja u vojni poraz ni da Ukrajina, kao najveća žrtva sukoba, pobjeđuje. Zato, nakon godinu dana rata, postavimo pitanje ko gubi i ko pobjeđuje u ovome ratu.

Ukrajina i Rusija plaćaju veliku cijenu

Rat razara Ukrajinu i ukrajinski narod čije žrtve se mjere u desetinama hiljada mrtvih. Pored toga što su Rusi i Ukrajinci postali najveći neprijatelji, stradala je i ukrajinska infrastruktura. Rusija je ciljala fabrike, saobraćajnu mrežu, elektroenergetski sistem, a u konačnici je uništen i veliki dio plodnog tla, izvora vode i šume. Prema izvještajima, u toku jednog dana dvije strane razmjene nekoliko desetina hiljada granata i raketa. Nema sumnje da će to uticati na prirodu i da će doći do različitog stepena kontaminacije. U namjeri da kazni Kijev što se uspješno brani, Moskva je opustošila ogromna područja na kojima decenijama neće živjeti niko, čak iako ljudi prežive rat.

Neke od tih teritorija Rusija misli zadržati u okviru svojih granica i tamo vjerovatno naseliti ljude koji će čuvati granicu od neprijatelja sa Zapada. Jučer su predsjednici Putin i Joseph Biden održali govore o ratu u Ukrajini. Kako je primjetio treći predsjednik, onaj srbijanski (Aleksandar Vučić), niko od njih dvojice nije pričao o miru, već o porazu suprotne strane. Godinu dana nakon početka rata Moskva i Washington ne misle odustati. Šanse za mir koji neće biti ponižavajući poraz jedne strane uništio je Putin kada je dijelove Ukrajine pripojio Rusiji, prebacujući rat iz ideološkog („denacifikacija“) na borbu za teritorije. Stoga će jedna od dvije države ostati bez teritorije.

Tako je Moskva u samo nekoliko mjeseci napravila „puni krug“ od priče o prijetnji širenja NATO-a, preko optužbi da Kijev vode nacisti, do borbe za teritorije koja bi opet mogle graničiti sa vojnim savezom Zapada. I to je samo dio gubitaka za Rusiju, koja poslije Ukrajine plaća najveću cijenu rata, zbog pogrešnih odluka Moskve koja iz mjeseca u mjesec tone u daljnu diplomatsku izolaciju.

Desetine hiljada mladih Rusa je poginulo ili je ranjeno, ugled ruske vojske je ozbiljno poljuljan i naneseni su joj veliki gubici. Privreda je suočena sa teškim sankcijama koje će joj decenijama praviti ogroman problem. Izgubljeno je tržište za ruske kompanije na Zapadu, pa i za ruske energente koje države Evrope pokušavaju da zamijene drugim izvorima. Izgubljen je pristup tehnologijama sa Zapada. Povrh svega, Zapad je ujedinjeni nekog ikad, NATO je opet Evropi pokazao svoju svrhu, a članstvom Finske u tom savezu Rusija dobija dodatnih 1330 kilometara granice sa neprijateljima. Zanimljivo je da je Putin rekao da priključenje Švedske i Finske NATO-u nije prijetnja Rusiji, dok je ranije zbog širenja tog istog saveza napao „bratsku“ Ukrajinu.

Međutim, stvari stoje potpuno drugačije, jer članstvo Finske i Švedske u NATO-u trajno mijenja geopolitičku sliku sjevera Evrope na štetu Moskve. Sve ovo nije konačni bilans ruskog napada na Ukrajinu, čak iako stvari posmatramo u ovom trenutku. Za veliku silu, što je Rusija stoljećima, jednako je važna i činjenica da je ratom u Ukrajini Moskva sebe „priklještila“ između SAD i Kine, koje su dvije najveće svjetske sile u ovome trenutku. Moskva je tako sebe dovela u status države koja trenutno zavisi od trajanja američkih sankcija i volje Kine da te sankcije (ne)krši.

SAD i Kina odlučuju

Napadom Rusije na Ukrajinu SAD su ponovo zauzele vodeće mjesto u Evropi koja je ključala od podjela. Karta na koju je Rusija godinama igrala sada je nestala. Njemačka pod Angelom
Merkel je dala sve od sebe da uspostavi bliske veze sa Moskvom, čime bi dugoročno bila stvorena osovina koja bi upravljala najvećim dijelom Evroazije. Snažnim diplomatskim i vojnim povratkom na kontinent Washington je ojačao svoje pozicije i saveznike, od Skandinavije do Mediterana, prodavajući oružje vrijedno desetine milijardi dolara nizu zemalja i raspoređujući svoje vojnike, čime su SAD potvrdile da su najveća i evropska sila.

U tome se posebno ističu Poljska i Rumunija koje razdvajaju Rusiju od ostatka Evrope, postajući regionalne sile čiji se interesi u mnogome poklapaju sa interesima Washingtona. Kina, sa druge strane, vidjela je šta Zapad i SAD mogu ako to odluče. Kinesko rukovodstvo je vjerovatno ruski napad na Ukrajinu gledalo kao na test svog napada na Tajvan. Ishodom ne mogu biti oduševljeni, a za Kinu bi bila odlična vijest da je Rusija slomila Ukrajinu i ponizila Zapad. Ovako moraju računati sa Zapadom koji je spreman i na vlastite žrtve.

Kina je ruskim napadom na Ukrajinu sebe pozicionirala odmah iza SAD, ako je već bilo dileme da li je prestigla Rusiju na ljestvici svjetskih sila. Rusija sada doslovno zavisi od kineske volje.

Uvođenje sankcija Rusiji i prestanak kupovine energenata od Rusije sada je alat koji ima Peking i koji može upotrijebiti, kao što je to uradio Zapad. Zato ruska strana, ali i niz drugih država, na Kinu gledaju kao silu koja može poraziti Zapad i koja će oko sebe sve više okupljati one koji se protive Washingtonu. Može se reći da je Kina, nakon godine rata u Ukrajini, jedna od sila koja pobjeđuje u novonastaloj situaciji, svjesna da joj predstoji okršaj sa SAD na Pacifiku. Za 2023. godinu očekuje se da će kineska ekonomija rasti pet posto, a Biden se redovno hvali da SAD obaraju rekorde u ekonomiji od kada je on na čelu države.

Poraz Evrope

Nisu Ukrajina i Rusija jedine koje zbrajaju gubitke. To čini i Evropska unija, posebno njena najjača članica – Njemačka. Prije nekoliko dana Berlin je saopštio da će samo do kraja ove godine izgubiti 160 milijardi dolara, a to je samo dio štete koju trpi Evropa. 

Energetska i ekonomska kriza već godinu dana potresaju čitav kontinent, a jedino što je Evropa uspjela jeste da se dijelom oslobodi ruskih energenata i to na način da ih kupuje širom svijeta, uključujući i od SAD koje prirodni gas dopremaju na LNG terminale. Prema podacima iz Njemačke, gas je u SAD jeftiniji od tri do pet puta. U političkom smislu poraz EU još je bolniji. Brisel se naprosto nije snašao u Ukrajini, a da rat dolazi nisu vjerovali ni onda kada su SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo to saopštili javnosti. Novi poraz EU desio se početkom rata kada većina država nije imala oružje koje bi poslali Ukrajini, jer su im vojni magacini prazni. Zato se i ovdje treba posjetiti na francusku fantaziju o stvaranju „evropske vojske“ koja bi na neki način zamijenila NATO.

Rat se nastavlja

Posljednje vijesti iz Ukrajine govore da se obje strane pripremaju za proljetnu ofanzivu i obje smatraju da će konačno slomiti protivnika. Nakon godinu dana rata da li neko može biti siguran u tačnost takvih planova? Jučerašnji govori Putina i Bidena najavljuju nastavak onoga čemu smo svjedočili proteklih godinu dana. Međutim, obrati svih vrsta su mogući jer su ulozi svakim danom sve veći, baš kao i gubici na svim stranama. Zato mnogi traže odgovore na pitanje kako dalje.

Dio odgovora bi mogao ležati u tačnom izračunu kapaciteta obje strane da vode rat. Potrošnja ljudi, oružja i novca u svakom ratu ima svoje limite, pa čak i u ovom u kome se troše milijarde dolara na sedmičnom nivou te masovno koriste najsavremenija borbena sredstva. Ishod predstojećih najavljenih ofanziva daće odgovor na mnoga pitanja, čak iako do ofanziva i ne dođe. Rusija i Ukrajina će preispitati svoje gubitke, SAD i Kina strateški jačati, a Evropa navijati za mir koji ne može nametnuti.