Piše: Armin Sijamić
FELJTON: Dvije godine Josepha Bidena na čelu SAD: Kakav to svijet želi najveća svjetska sila?
U drugom dijelu feljtona osvrnuli smo se na Bidenovu politiku u Južnom kineskom moru i šire na Pacifiku, sve u namjeri da se obuzda narastajuća moć Kine. Prije početka ruske agresije na Ukrajinu 24. februara prošle godine to je bila najvažnija stavka u Bidenovoj vanjskopolitičkoj agendi. Odluka Rusije da napadne susjednu državu, te činjenica da rat ne prestaje ni nakon 11 mjeseci, promjenile su Bidenove prioritete. Najveća svjetska sila morala se još jednom pozabaviti Evropom.
Bidenov sastanak sa Vladimirom Putinom, u Ženevi u junu 2021. Godine, bio je najava drugačijeg odnosa Washingtona i Moskve. Dva stara rivala na jednom od mnogobrojnim samita pokušali su uspostaviti pravila igre, posebno u Evropi, na Kavkazu i Centralnoj Aziji, gdje su primarne zone ruskog uticaja i američkog pozicioniranja protiv Rusije. Teško je pretpostaviti da je važna tema pregovora bio Pacifik kome su se SAD željele posvetiti i gdje Rusija nije velika sila. Američki fokus na Pacifik, a manje na ruske granice, sigurno bi radovao Moskvu. Malo je toga poslije sastanka dva predsjednika izašlo u javnost, a informacije kojima su mediji raspolagali bile su od ljudi koji su, navodno, bliski pregovaračima.
Tih sedmica dolazile su optimistične analize, posebno iz Rusije, o sadržaju samita, vjerujući da su Washington i Moskva postigle dogovor na obostrano zadovoljstvo. Najmanje optimizma zbog samita iz Ženeve stizalo je iz Njemačke i Ukrajine. Predmet razgovora sigurno je bila i tadašnja energetska zavisnost Evrope od Rusije koja je plašila SAD, a koja je Moskvi davala pologu za djelovanje. Njemačka je bila centralna tačka ruske energetske politike prema Evropi. Tih dana je saopšteno da se SAD slažu sa radom gasovoda „Sjeverni tok 2“. Iz Kijeva je tada više puta stizao apel SAD da se ne dogovaraju sa Rusijom na štetu Ukrajine. Dogovor o pomenutom gasovodu bio je na štetu Ukrajine, jer bi ona sa funkcionalnim „Sjevernim tokom 2“ ispala iz strateških energetskih kalkulacija, budući da bi gasom Moskva direktno snabdijelavala Berlin.
Osam mjeseci kasnije sve se promjenilo. Ruske trupe su krenule ka ukrajinskim gradovima, a dva najveća među njima (Kijev i Harkiv) su se odbranili. Glavni grad Ukrajine nije pao, državne institucije su nastavile djelovati, čime je de facto promjenjen ruski plan. Ruse je posebno zabolio poraz kod Harkiva. Ovaj veliki grad, smješten uz granice sa Rusijom, većinski je govorio ruskim jezikom i na različite načine je bio vezan za Moskvu. Otpor u tom gradu i poraz ruskih trupa sve je promjenio. Postalo je tada očito da Putinova politika nije omiljena ni kod velikog dijela rusofonog stanovništva i da Rusiju čeka dugotrajan rat.
Rat na NATO granici
Ukrajinski otpor iznenadio je sve. Hrabrost i vještina ukrajinske armije Zapadu je iz sedmice u sedmicu ostavljala sve manje sumnje da li će se vlada u Kijevu odbraniti, barem na velikom dijelu Ukrajine. Nakon svake pobjede ukrajinska armija je tražila još više oružja, a Zapad ga je počeo sve više slati. Ako se sjetimo prvih dana rata u Ukrajini, Kijev nije imao efikasnu protivvazdušnu odbranu, pa su ruski helikopteri, sa specijalnim snagama, sletjeli u kijevska predgrađa. Prvih mjeseci rata Kijev je tražio dronove i artiljeriju. Zatim Kijev traži sisteme Patriot, NASAMS i oklopna vozila, što će u konačnici i dobiti. Pitanje je vremena kada će Kijev zatražiti i dobiti najmodernije tenkove i avione sa Zapada, zajedno da raketema dugog dometa.
Snabdijevanje velike armije kakva je ukrajinska jedino može izvesti Washington. Bidenova administracija počela je izdašno pomagati Ukrajinu i ta se pomoć već mjeri u desetinama milijardi dolara. Biden je pokazao da neće ignorisati rat na NATO granicama, a stigle su i izjave sa Zapada da će Ukrajina pobjediti. Uz SAD, najveću podršku Ukrajini je pružilo Ujedinjeno Kraljevstvo, a nakon toga zemlje istočne Evrope, Baltika i Skandinavije. To je na koncu „natjeralo“ Njemačku da pokaže svoju vojnu i ekonomsku snagu te političku hrabrost da naoruža Ukrajinu, što Berlin posljednjih mjeseci čini sve više.
Nova Evropa
Ukrajinski rat bio je prekretnica za mnogo procesa na kontinentu. Bidenova ideja, iskazana u oktobru u njegovoj doktrini, a što oko 16 mjeseci od samita u Ženevi, dijelom je iznuđena ratom u Ukrajini. Biden tamo navodi da Rusiju treba „ograničiti“ nakon agresije na Ukrajinu, zatim provesti niz mjera širom Evrope. Na primjer, Biden insistira na ojačavanju i produbljivanju saradnje sa saveznicima, jačanju američke vojske koju „neće oklijevati“ da upotrijebi da bi branio saveznike. Jedna od tih mjera je jačanje NATO-a, a to je jedino moguće na istoku Evrope i Balkanu, sada kada su Finska i Švedska na putu ka članstvu.
Odatle se još jednom u javnost vratila rasparava o „novoj Evropi“ koju će SAD kreirati od Mediterana do Skandinavije, a čije će okosnice biti Rumunija, Poljska i skandinavske zemlje koje historijski imaju odlične veze sa SAD i UK. Tako su Rusija i SAD podigli novu željeznu zavjesu u Evropi, a koja je sada puno bliža Moskvi nego Atlantiku.
Američki „umor“ zapadnim dijelom kontinenta razumljiv je, budući da često nisu pratili Washington u politici prema Bliskom istoku ili Latinskoj Americi, a Njemačka ovisnost o ruskom gasu, koja je nasilno prekinuta nakon eksplozije na gasovodu „Sjeverni tok 2“, dokaz je nedostatka strateške vizije u Briselu. Bivši predsjednik Donald Trump Evropi je svojevremeno poručio da bi bilo pošteno da njegovoj zemlji plate zaštitu, kada već neće da jača vojsku u skladu sa obavezama članica NATO-a. Američke napore na istoku Evrope prati i London koji je izašao iz Evropske unije. London je od početka ruske agresije na Ukrajinu veoma aktivan u tom dijelu svijeta, baš kao i na Zapadnom Balkanu.
U svom posljednjem obraćanju parlamentu tadašnji premijer Boris Johnson imao je nekoliko savjeta za nasljednike, a jedan od njih je bio da nastave pomagati Ukrajinu koliko god je to potrebno.
Reklo bi se klasičan nastup geopolitke, odnosno stoljetnih namjera Londona da Moskvu drži što dalje od Balkana i centralne Evrope.
U pomenutoj Bidenovoj doktrini Rusija je opisana kao „prijetnja“, pa je shodno tome potrebno ojačati front prema Moskvi. Namjera Finske i Švedske da se pridruže NATO-u je odluka koja je promijenila geopolitičke postavke na sjeveru Evrope, a namjera SAD da vojno i ekonomski ojačaju istočnu Evropu samo su dio takve politike. Pojačavanje svog prisustva na istoku Evrope za Washington nije teško izvodivo. Naime, decenijama je Washington radio sa nizom zemalja i tamo etablirao NATO kao najvažniju političku i vojnu činjenicu te tako suštinski upravlja tim zemljama.
Dokaz tome su, na primjer, Poljska i Rumunija u kojima SAD ima veći uticaj od bilo koje evropske države. U isto vrijeme, te zemlje postaju sve privlačnije za američke kompanije. Ne radi se tu samo o jeftinoj radnoj snazi, već i činjenici da su tamošnja tržišta u mnogo čemu „slobodnija“ od onih na zapadu kontinenta gdje su sindikati toliko jaki da se mogu oduprijeti volji vlade, ili neke velike kompanije. U takvim okolnostima slobodnijeg i neregulisanijeg tržišta, koje stvara oštre socijalne razlike, na istoku Evrope nije rijetka pojava ekstremno desnih ili ekstremno lijevih vlada, ali one postaju problem EU.
Međutim, pogrešno bi bilo zaključiti da SAD odlazi sa zapadnog dijela kontinenta. Naprosto se radi o promjeni prioriteta i građenju nove političke arhitekture koja će istovremeno jačati postojeći savez i odsjecati Moskvu od Njemačke i ostatka kontinenta. Pojačano američko vojno i političko prisustvo na istoku kontinenta znači utvrđivanje postojećih pozicija i građenja integrisanog sistema odbrane od Mediterana do Arktika. Pojednostavljeno rečeno, Redzikowo i Deveselu kao strateški važne vojne baze dobijaju dodatna pojačanja na vojnom i svakom drugom planu, Rusija ne može ka Zapadu, a Washington može koristiti činjenicu da je Moskva svojom politikom u prošlosti najveći broj naroda istočne Evrope pretvorila u svoje neprijatelje.
Pomenuta prva linija prema Rusiji mogla bi biti ugrožena prodorom Moskve iza nje, ako već nema snage da u njoj napravi pukotinu. Naime, ako bi Rusija ojačala svoje balkanske pozicije
i bude izazivala krize na Balkanu ta prva linija odbrane na istoku Evrope mogla bi se naprosto raspasti u vojnom i političkom smislu. Stoga se SAD, zajedno sa EU i Ujedinjenim Kraljevstvom, mora posvetiti Zapadnom Balkanu. Tu su na vrhu liste prioriteta Srbija, Kosovo, Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Na tom terenu Zapad je imao uspjeha u proteklih 30 godina, ali i mnogo grešaka čije se posljedice osjećaju i danas.
U nastavku, 27. januara 2023. godine: Kako Bidenova administracija gleda na Zapadni Balkan? Kako se rat u Ukrajini odrazio na američku politiku prema Zapadnom Balkanu?
Da li će se proces euroatlantskih integracija na Zapadnom Balkanu nastaviti? Koje su najveće prepreke integraciji Zapadnog Balkana u EU i NATO.