FELJTON Deset mjeseci ukrajinskog rata postavlja više pitanja nego što daje odgovora

FELJTON - Kako okončati rat i zadovoljiti sve strane u sukobu?

Piše: Armin Sijamić

Agresija Rusije na Ukrajinu ušla je u svoj deseti mjesec. Borbe se vode smanjenim intezitetom, a velikih operacija sedmicama nema. Vremenski uslovi ne dozvoljavaju velike pokrete trupa i snažne napade na širokom frontu. Ali prema izvještajima sa terena artiljerija „radi prekovremeno“, odnosno trenutno je jedino na taj način moguće nanijeti teže udarce protivniku sa druge strane već sada dobro utvrđenih linija. Teški vremenski uslovi na terenu, mnoge su podstakle da kažu da posljednih mjeseci ukrajinski sve više liči na Prvi svjetski rat, ali bez juriša na protivničke rovove nakon artiljerijskih napada. Obje strane pokušavaju sačuvati zdravlje vojnika koji se nalaze u blatnjavim rovovima pri temperaturama ispod nule. 

To je sada pravi logistički i svaki drugi izazov za obje strane.

Dok se čeka nastavak operacija, nakon što zemlja postane tvrda i pogodna za kretanje oklopnih vozila i vojnika, diplomatski pregovori su u zamahu. Dokle su došli i o čemu se trenutno pregovora javnosti nije poznato. Međutim, sve češće izjave sa Zapada, iz Ukrajine i Rusije da se mora postići dogovor, da je sporazum moguć i da se iznose čak i okvirna rješenja, dokaz su da se u tajnosti vrše određeni dogovori. Tako je šef diplomatije Evropske unije Josep Borrell, vjerovatno puštajući „probne balone“ u javnost, rekao da bi se rat mogao okončati po principu dvije Koreje.

„U Koreji su dvije strane postigle primirje i prekid vatre uspostavljajući liniju razdvajanja. To bi mogao biti izlaz iz ovog konflikta“, poručio je Borrell dodavši da se ukrajinski rat „možda neće završiti nego zamrznuti“.

Ova izjava sigurno nije obradovala mnoge, budući da u ovome trenutku zvuči kao nemoguća za provođenje, ali izlaz iz krize u Evropi se mora tražiti.

Totalna destrukcija 

Na svojim Twitter profilima ukrajinske vlasti svaki dan objave gomilu sadržaja. Na tim snimcima i fotografijama koje su popraćene komentarima autora, tamošnja vlast prikazuje ukrajinsku svakodnevnicu. Nekad ti prilozi pokazuju ukrajinsku vojsku kako nasmijana ide u borbe protiv Rusije, slave se njihovi uspjesi, pokazuju razmjere uništenja ruskih snaga, a nekada i razmjere uništenja same Ukrajine.

Tako je na profilu ukrajinske obavještajne službe u prošli petak objavljen jedan kratak tweet koji govori mnogo: „Blackout vs Black Friday“. Autori su ciljali na činjenicu da je tih dana u svijetu bila euforija zbog „crnog petka“ koji je popunio sadržaj medija i društvenih mreža, dok se u isto vrijeme Ukrajina suočava sa nestašicama električne energije i zbog toga se niko pretjerano ne uzbuđuje. Štaviše, iz Rusije je ranije poručeno da će nastaviti uništavati elektroenergetski sistem Ukrajine zbog toga što Kijev odbija da pregovora sa Moskvom, vjerovatno po željama Kremlja.

Gradonačelnik Kijeva Wladimir Klitschko jučer je pozvao stanovništvo ukrajinskog glavnog grada da napusti svoje domove i da krene van grada, po mogućnosti u predgrađa i dalje ka periferiji. Veliki proizvođač električne energije nije u stanju da građanima isporuči energiju, jer su ruski napadi uništili tamošnju infrastrukturu (https://nap.ba/news/99239). To je dovelo do novih problema, jer su civili ostali bez vode, hrane, grijanja, a ugrožena je i odvodnja otpadnih voda u Kijevu budući da sistem radi napajanjem električnom energijom. Najvećem ukrajinskom gradu sprema se katastrofa, ukoliko vlasti ne pronađu način da prevaziđu krizu. 

Energičan otpor naroda Ukrajine i vojni uspjesi koji su nedavno postignuti, ipak moraju, barem za trenutak, biti stavljeni na stranu i stanje u zemlji se mora posmatrati u cijelini. Do kada je ukrajinski narod spreman da podnosi žrtvu? Koliki su kapaciteti ukrajinske privrede i kolika pomoć sa Zapada može doći? Ukrajina je već naučila da od Evrope ne može da očekuje mnogo, budući da su vojske tih zemalja, uglavnom, patuljci za veliku ukrajinsku armiju te da su im skladišta oružja ispražnjena, što su i javno priznali. Svaljivane najvećeg dijela tereta na Sjedinjene Američke Države u mjesecima i godinama koje dolaze, sigurno nije dobra opcija. 

I najveća svjetska sila ima svoje limite, a američki narod i vojska također imaju potrebe. Sada ukrajinska strana mora da razmišlja o pregovorima i izlazu iz rata kojeg nije željela.

Ojačavanje pozicije

Zbog toga je Ukrajina posljednjih mjeseci tako jako željela velike pobjede nad ruskom vojskom. Tim pobjedama željelo se poslati nekoliko poruka domaćoj i međunarodnoj javnosti. Briljantne vojne pobjede na istoku zemlje pokazale su građanima da se trud i žrtvovanje isplate i da se ruska vojska može poraziti. Tako je civilna i vojna vlast dobila dodatnu podršku koja je mogla biti uzdrmana velikim porazima. Zatim, Zapadu se željela poslati poruka da njihova pomoć nije uzaludna i da će rezultati stići ukoliko pošalju dovoljno potrebnog oružja i opreme. Ova poruka odlično je shvaćena i od strane onih koji su mislili da će ruska vojska pregaziti Ukrajinu za nekoliko sedmica i od strane onih kojima je suzbijanje ruskog uticaja bilo gdje u svijetu stoljetna namjera.

Poruku je shvatila i Moskva koja je počela mijenjati komandni kadar na sedmičnom nivou, a potom je uvela i mobilizaciju te pozvala dobrovoljce iz Rusije i cijelog svijeta. Onima koji dolaze izvan Rusije, Moskva je obećala platu i rusko državljanstvo, ukoliko dovoljno dugo izdrže u borbama. Potom se u nekim fabrikama prešlo na ratne uslove rada, odnosno čitave tvornice su stavljene u funkciju vojnih potreba. Na taj način simbolično je okončana „specijalna vojna operacija“ i Rusija je ušla u rat. Iako je taj termin zabranjen u Rusiji i njegova upotreba se kažnjava zatvorom, on je zaživio i kod dijela medija, vojnika, ali najviše kod političara. 

Bivši predsjednik i premijer Rusije Dmitry Medvedev, ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov i mnogi drugi više puta su rekli da su u Ukrajini u „ratu sa Zapadom“, što je prilično čudno zapažanje u trenucima dok se vojne operacije u susjednoj zemlji ne nazivaju ratom. Međutim, svima je postalo jasno da zabrana korištenja neke riječi neće promijeniti stvarnost na terenu. Ministar odbrane Sergei Shoigu ove sedmice je saopštio da je obučeno 300 hiljada Rusa koji će biti poslati u Ukrajinu. Ako se tome doda stotine hiljada do sada raspoređenih vojnika, onda je jasno da Moskva Kijevu priznaje uspjehe i da shvata da Ukrajinu ne vode „narkomani“, kako je to rekao Vladimir Putin.

Nekoliko pobjeda Ukrajinaca na istoku zemlje duboko je potreslo Moskvu i rusku javnost. Nakon poraza u Lymanu (https://www.drugastrana.info/post/poraz-u-lymanu-rusija-nije-mogla-sakriti) u oktobru, oglasili su se mnogi u Rusiji i počeli kritikovati vojsku i vlast. Alexander Sladkov, bivši ruski oficir koji godinama radi kao poznati reporter iz ratnih zona, dao je tada svoj komentar na društvenim mrežama. „Ponizili su nas“, rekao je Sladkov koji je bio u Lymanu kada je ukrajinska vojska napadala. Sladkov je tada tvrdio da je Lyman imao zalihe hrane, lijekova i oružja za nekoliko mjeseci borbe, da je bilo dovoljno trupa za otpor, ali da se raspao sistem komunikacije i koordinacije, tako da je nastao panični bijeg.

Rusi nisu znali odakle napadaju Ukrajinci, a zračna podrška ruskih snaga je izostala jer niko nije znao gdje su njihove, a gdje neprijateljske trupe. Poraz je naljutio i čečenskog vođu Ramzana Kadyrova koji je ruskom generalu Alexanderu Lapinu poručio da bi ga on lišio svih priznanja i činova, poslao na front i dao mu pušku da „krvlju spere sramotu“. Osnivač grupe Wagner Yevgeny Prigozhin podržao je Kadyrova, a svoj obračun sa poraženim generalom imao je i uticajni ruski voditelj Vladimir Solovyov koga gledaju desetine miliona Rusa u udarnim terminima.

U goste je pozvao bivšeg generala Andreia Gurulyova koji je rekao da ne može da objasni kako su Rusi poraženi u Lymanu i zaključio da je ta bitka bila „prijelomni trenutak i to ne samo vojni, već i politički“. Gurulyov je bio u pravu. Ubrzo u Ukrajinu dolazi general Sergey Surovikin koji je postao komandant svih ruskih snaga na terenu. I Surovikin se suočio sa porazima po preuzimanju dužnosti, ali neke stvari od njegovog dolaska na terenu izgledaju drugačije. Rusija je promijenila taktiku i više ne napada kao u prvim mjesecima rata. Poraz u Khersonu početkom novembra bio je veliki i ponižavajući, ali je nagovijestio neke političke procese i novo držanje ruske vojske.

U nastavku 09. decembra 2022. godine: Kako je Ukrajina oslobodila Kherson? Šta je to značilo za Ukrajinu i Rusiju i da li su tada postavljeni osnovi za mogući dogovor zaraćenih strana?