Piše: Marko Attila Hoare/Atlatic Council
Bosna i Hercegovina trenutno proživljava najgoru krizu od rata 1992-1995. Bidenova administracija je poslala svog najviše rangiranog izaslanika, Dereka Cholleta, u regiju da istraži kako bi se mogao ostvariti napredak. Njegovo putovanje nije rezultiralo nikakvim pomacima.
Milorad Dodik, srpski član tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine i de facto lider većinskog srpskog entiteta u zemlji, Republike Srpske (RS), najavio je efektivnu secesiju RS, prijeteći da će je povući iz centralne vlade BiH, oružanih snaga, pravosuđa, poreskih i carinskih službi i drugih državnih organa, kao i da se uspostavi nezavisna vojska bosanskih Srba. Ovi potezi, kršeći Dejtonski sporazum iz 1995. kojim je okončan rat u BiH, uspostavili bi RS kao odmetničku državu sličnu moldavskom Pridnjestrovlju i efektivno podijelili zemlju.
Dodik je bio jasan u svojoj želji da vidi kraj Bosne i Hercegovine otkako je postao premijer RS 2006. Ali danas se njegove prijetnje čine realnijim nego ikad, pogotovo jer uživa podršku Rusije — s tim da je potonja prijetila ranije ovog mjeseca da blokira godišnje obnavljanje EUFOR-a, mirovne misije EU u Bosni i Hercegovini. Rusija je pomogla u obuci policijskih snaga RS-a, koje su sada naoružane vojnim oružjem, što joj potencijalno omogućava da djeluje kao vojska za entitet. Ovakvi potezi su dio šireg napada Srbije i Rusije na međunarodni poredak u Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi, koji uključuje i prijetnje Kosovu, destabilizaciju Crne Gore, pozive na ujedinjenje Srba širom Balkana preko „Srpskog sveta“, i eskalirajuće rusko prisustvo na granici Ukrajine.
Dalje, Dodik želi da vidi zatvaranje Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini (OHR), tijela zaduženog za implementaciju Dejtonskog sporazuma i koje tradicionalno obuzdava srpski i hrvatski separatizam u zemlji — iako je ured, s aktuelnim Kristijanom Šmitom (koji se smatra blagim prema Rusiji) nikada se nije činio neefikasnijim. U međuvremenu, sve glasniji desničarski populisti u Evropi, uključujući slovenačkog premijera Janeza Janšu i mađarskog premijera Viktora Orbana, suosjećaju sa separatizmom RS. Obližnja Hrvatska također je podržala Hrvatsku demokratsku zajednicu u Bosni i Hercegovini, koja podržava Dodikov cilj da razgradi zemlju.
Zato je veća vjerovatnoća da će se međunarodna ravnoteža nagnuti u korist onih koji traže raspad Bosne i Hercegovine više nego u bilo kojem trenutku od završetka rata. To znači da nijedan široki multilateralni napor da se kriza riješi na konsenzualnoj osnovi vjerovatno neće uspjeti. U svakom slučaju, Dodik redovno prijeti rušenjem Dejtonskog sporazuma kako bi izvukao ustupke od međunarodne zajednice. Zapadni lideri ga redovno smiruju, površno izbjegavajući trenutne krize tako što dugoročno podstiču secesionistički nagon RS-a.
Naravno, međunarodne pristalice Bosne i Hercegovine su u iskušenju da pozivaju na jačanje postojećih međunarodnih struktura — OHR-a i EUFOR-a — kako bi poduprli raspadnuti Daytonski sistem. Multinacionalnu Bosnu i Hercegovinu uz prisustvo srpskog sektaškog entiteta koji je nastao na osnovu genocidnog pokušaja uništenja višenacionalne Bosne i Hercegovine. Ova kontradikcija će uvijek podsticati separatizam RS. Čak ni Dodik nije aberacija, već neizbježan proizvod sistema; počeo je kao umjeren, ali je evoluirao u radikalnog separatistu. I bez jake međunarodne administracije — poput moćnog i proaktivnog OHR-a koji je postojao pod visokim predstavnikom Paddyjem Ashdownom sredinom 2000-ih, koji je poduzeo mjere prisile protiv uzbunjivača među elitama u zemlji i bio podržan jakim prisustvom međunarodnih trupa — RS će se u budućnosti neminovno vratiti separatizmu.
Podupiranje trenutnog poretka koji se raspada ostavlja Bosnu i Hercegovinu na neodređeno vrijeme kao bure baruta koje čeka da eksplodira čim se međunarodna ravnoteža snaga dovoljno poremeti. S obzirom na trenutnu međunarodnu klimu, to bi se moglo dogoditi prije nego kasnije.
Vrijeme je da prihvatimo da dejtonski sistem — koji je bio mjera za okončanje rata i nikada nije trebao biti trajan — nije uspio donijeti stabilan mir u Bosnu i Hercegovinu. Dodikovi potezi, uključujući i njegovo odbacivanje presuda međunarodnih sudova kojima se masakr u Srebrenici proglašava genocidom, predstavljaju odbacivanje Dejtona. Pošto ga srpska strana tako odlučno odbacuje, ni Bosna i Hercegovina ni bilo koja druga članica međunarodne zajednice nisu dužni da se pridržavaju uslova sporazuma.
Zato je vrijeme da Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i druge spremne članice NATO-a dostave rukovodstvu RS-a poruku da će saveznici, osim ako ne napusti svoju separatističku politiku, prihvatiti trenutnu obnovu funkcionalne bosanske države.