PUT NESTANKA BiH Obrazovanje proizvodi dijabolike, pa nasjedamo na celofan politike!

Piše: Rasim BELKO

Preopterećenje defektizmom, polupismenošću i mass produkcijom mentalno nerazvijenih, obrazovno nepotpunih kadrova jedan je od ključnih čimbenika koji blokiraju svaki put ka razvoju države.

Neobrazovan i poluobrazovan svijet. Trajno oštećen, defektan, nezainteresovan za bilo šta osim za lični interes. Funkcionisanje po principu što manje rada sve veća plata, dovela nas je do bosanskohercegovačkog zida.

Iza zida razvoj, prosperitet, sigurna i uljudna budućnost. U zidinama jad i čemer. Vrhom zidina kreću se omanje grupice mediokriteta, lažnih patriota i još lažnijih ljudi. Kontrolišu šta rade oni naslonjeni na zidine sistema koji obrazovanje reformiše da bi ga ubio, razvija privatne i poluprivatne obrazovne institucije iz kojih na najviše državne pozicije plasira buduće mediokriteta na vrhove naših zidina.

Takvi kadrovi, pohlepni za novcem, samodopadni pred ogledalom, najveća su karta vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji kroz zidine olako prolaze. U proizvodnji mediokriteta, sposobnih jedino da na sijelima viču tako je najglupljeg među sobom, prednjače snage koje se deklarišu kao velike patriote, Bosanci i Hercegovci, Bošnjaci, muslimani.

Svi pobrojani su u unutrašnjem kolopletu odnosa postali najveći neprijatelj države i državnosti. Ma kako ta teza zvučala, Bošnjaci kao najmnogobrojniji svojom nepismenošću, nesposobnošću i indolentnošću postali su kvalificirana meta za potčinjavanje agresorskoj politici susjeda i onih iz daleka.

Jer, samo Bošnjaci nasjedaju na celofan paketiće pokliča državnosti, priznavanja genocida i euroatlantskih integracija. U političkom utrčavanju u zagrljaj kreatorima tih celofan paketića nesvjesno upadaju u centrifugu minskog polja koje kreiraju obavještajne službe vjekovnih neprijatelja Bosne i Hercegovine.

Loši prijeratni đaci postali su vlasnici opasno loših i pogubnih privatnih fakulteta. Parama pokradenim u ratu stvorili su prividni ugled i lažnu čast, a onda postali obrazovni uzori našoj djeci. Decenijama već takvi predaju obrazovne i životne lekcije, a previše je dokaza koji ukazju da su baš oni unazadili državu.

Zbog takvih dijabolika u iskrivljenom obrazovanju, koje je metafaziralo, rađaju se i stvaraju kadrovi željni državne plate, za što manje (anti)državnog posla. Institucije države i sistema popunjene su priglupim šljamom, obrazovanim po zečijim jeb……., iza brda i dolina, na kafama, u krevetu, s kovertom i slično.

Nakon decenija uhljebljavanja polupismenih i poluobrazovanih u kadrovska polja države, prešli smo u fazu imenovanja i biranja u sami vrh države likova koji na engleskom bleje, na njemačkom odlično i odlučno mašu rukama i nogama, a u političku analitiku se razumiju ko u kvantnu fiziku.

I dok su nas zabavljali pričama hoće li religija u škole ili ne, loši đaci pretvorili su i religiju i obrazovanje u ništavilo s velikim N. Možel' moj mali ovdje, imam kćerku od tetke ona bi mogla biti pravobranilac, rodica mi je završila u Kiseljaku, daj je u Tužilaštvo BiH…

S vremenom su nam ti uzusi postali uzori. Danas i djeca koja bi mogla i znala daleko s obrazovanjem dogurati, konformistički planiraju “odraditi” obrazovanje, jer dobra je plata svaka plata na poslu koji ne moraš raditi.

Konformizam je zamijenio komunizam. Nekada se vadili da ne mogu u džamiju zbog Tite, da ne mogu napredovati jer su muslimani i ne da Partija ako nisi Partija. Nekada je Tito muslimanima služio kao glavni izgovor.

Danas trče u džamije, sagradiše ih više od vrtića, a država u ponoru, u mulju iz kojeg diše na škrge. Nekada se prisilno slagali s Centralnim komitetom, danas se dobrovoljno slažu s budalama koje ih pljačkaju i drže na visokim pozicijama po siromaštvu. Danas su muslimani Bošnjaci, Tito im više nije izgovor, ali šta će im izgovor kad su sami sebi dovoljni.

Mnogo je Bošnjaka koji sve teže vide izlaz. Jer za izlaz iz labirinta trebaju ti matematika, fizika, geografija, za zdrav um treba ti medicina. I onda se usred labirinta sjećaju da im profesor u Travniku, Busovači, Žitomislićima… nije o tome govorio.

Pogubljeni u svom neznanju traže kraticu za izlaz. Dio ih ostavlja sve iza sebe, uđe u autobus i pravac bauštela, wc školjka, pelene i konobarisanje po dunjaluku. Onaj drugi dio, koji misle da će mu politika iz celofan paketića donijeti bolje dane istrune čekajući.

Iz jednog truleža raste novi, kao na vrteški okreće se bošnjačka obrazovna i svaka druga politika. Tri decenije. Unazad, naopako.

Nastaviće se...