Ahmed ef. Kovač: Ramazan je vjerniku dovoljan ma kakve prepreke i mjere su pred nama

Piše: Ahmed ef. Kovač, MIZ Sarajevo

Niko nije ni slutio nakon Ramazana 2020. godine. koji je protekao u rigoroznim epidemiološkim mjerama zbog tada tek nastalog virusa Covid-19. da ćemo se i godinu dana kasnije naći u skoro identičnoj situaciji.

Evo godinu dana kasnije Covid-19 je već stara vijest i naša svakodnevnica, a ramazan dočekujemo u neizvjesnosti.

Džamije su u našem slučaju, na području Muftijstva sarajevskog ponovo zatvorene, dnevne namaze imami obavljaju sa mujezinima a džuma namazu prisustvuju još i članovi džematskih odbora.

Dolazi nam ramazan i teravije, stižu nam iftari, u našoj bosanskoj tradiciji oni imaju poseban značaj i čar, dušu, naši zajednički porodični iftari, komšijski, rodbinski, oni iftari kada se oko bogate ramazanske sofre okupi rodbina, prijatelji i komšije, nešto su posebno.

Mnogo je pouka i poruka koje sa sobom nose ti naši iftari, nerijetko prva asocijacija na ramazan kod nas su obično naši iftari, koji nas odgajaju, čuvaju rodbinske veze, naše majke svjesne da pripremivši iftar postaču dobijaju nagradu postača bez da se postaču imalo umanjuje, s ljubavlju spremaju brojne jemeke, a kada se spremi tek iftar za rodbinu, prijatelje i komšije nagrada već poprima i posebne dimenzije.

Ramazan je na pragu i prva teravija, u ponedjeljak 12. aprila upalit će se kandilji i tako najaviti najdražeg gosta, istu noć zaorit će salavati i ezani sa naših džamija tik pred prvu teraviju.

Mi još ne znamo, u neizvjesnosti smo, da li će imami u svojim mihrabima stati pred svoje džmatlije. Biti selektor bez reprezentacije, učitelj bez učenika u školskim klupama, ne biti čestiti pastir bez svoga stada, biti imam u mihrabu bez svojih džematlija je ista tuga, oni su zvijezde na nebu bez kojih i mjesec više nije to što jeste, samo zajedno svijetle put i samo zajedno znače ljepotu, i sunce kad sija u pustinji goloj, grije samo pijesak, suncu treba cvijet, trava zelena, stablo da behara i plod da iznese, suncu treba pašnjak i oranica, rijeka, a svi oni sunce trebaju.

Džematlija je cvijet i behar, pašnjak i rijeka svojoj džamiji svom imamu, imam je mjesec svojim zvijezdama, sunce svojim cvjetovima i beharu pod nebeskim svodom.

Biće kako bude i valja nam se prilagođavati i poštovati donesene mjere, jer su one kao takve obavezne ma kakve bile, vjera čovjeka uči i odgovornosti, poštivanju, razumijevanju, stoga ma kakve mjere nas dočekale u ramazanu valja nam ih ispoštovati odgovorno i savjesno, vjernički je tako, pa makar nam i ne išle u prilog i makar nas kao takve lišile onoga što nam treba, što nam znači.

Sa korona mjerama ili bez njih vjerniku je ramazan za ljepotu dovoljan, njegova milost, i sve blagodati i darove koje sa sobom donosi u naše kuće, naša srca. Stoga spremajmo se za ramazan bez obzira u kakvom ga okruženju i mjerama dočekali, jer onaj ko otvori vrata svoga doma i svoje srce biće mu dovoljno, prepreke i bilo kakve mjere za ramazan ne postoje za onog ko ga željno čeka.

Možda će faliti iftarskih druženja, predteravijskih i poslijeteravijskih muhabeta, možda će faliti dječak i djevojčica što pod ruku sa babom i mamom hode na teraviju, to su slike koje su svima nama duboko urezane iz našeg djetinjstva, pa nam fale da u njima vidimo sebe i svoje djetinjstvo, možda će faliti nasmijani mladići i djevojke, ali ramazanskog aška, rahmeta, i drugih nebrojnih blagodati svakako neće, pa i onda kada smo sami među četiri zida.

Sa covidom ili bez, Ramazan će čaršijom ponovo mirisati.

Stoga bez obzira na sve, očistimo svoje domove i avlije da mirišu ljepše nego obično, jer boljeg gosta nećemo dočekati, nek nam miriše sofra našim lijepim bosanskim jemecima, mirisat će čaršija s kraja na kraj, ramazanijama, odnijet će svoj miris i u najudaljenija sela, neka bude redova dugih pred pekarama pred iftar. I da zdravi i živi dočekamo i ispostimo ramazan.

Ramazan šerif mubarek olsun!