Kraj četvrt vijeka dugog gruntovnog rata u BiH

Piše: Muhamer CERO

                                                                                                                           Član 59. 

Prirodna bogatstva, gradsko građevinsko zemljište, nekretnine i stvari od naročito privrednog, kulturnog i historijskog značaja, za koje je zakonom određeno da su od općeg interesa u državnoj su svojini...

Griješite nije ovo odredba dugo čekanog Zakon o upravljanju i korištenju raspolaganja državnom imovinom iz tzv. PIC-ovog stava o mogućem zatvaranju OHR-a u BiH, više poznatog kao 5+2. Citirani član 59. jeste Karadžičevo ustavno rješenje paradržave iz 1992. 

Samo u jednom trenutku su javna dobra BiH ostala i postala državna svojina i to nažalost u ustavnom  ambijentu nastajuće i odumrle Karadžićeve paradržavne tvorevine Republike Srpske. Pravilno je ova odredba uspostavljena, ali ona se odnosi isključivo na suverenu dejtonsku državu BiH, a ne na njene poddržavne aranžmane (entiteti i kantoni).

Prilagođavanje ustavnih rješenja RS-a slovu Dejtona nestala je i sama mogućnost održivosti ovakvog rješenja, pa je amandmanskom izmjenom samog Ustava nastao novi član 59. 
Stavovi 1, 2 i 3 člana 59 (Ustava paradržave RS) su u cijelosti brisani, a amandmanom 74 je utvrđena reducirana mogućnost korištenja javnih dobara na teritoriju RS-a i on glasi: „Upotreba i iskorištavanje stvari od posebnog kulturnog, naučnog, umjetničkog ili historijskog značaja ili od značaja za zaštitu prirode i čovjekove okoline mogu se na osnovu zakona ograničiti, uz punu naknadu vlasniku. Zakonom se uređuje zaštita, korištenje, unapređivanje i upravljanje dobrima od opšteg interesa, kao i plaćanje naknade za korištenje dobara od opšteg interesa i gradskog građevinskog zemljišta 

Stav 2 Zakonom se uređuje zaštita, korištenje, unapređivanje i upravljanje dobrima od opšteg interesa, kao i plaćanje naknade za korištenje dobara od opšteg interesa i gradskog građevinskog zemljišta 

Gotovo 25 godina traje gruntovački rat između entiteta i suverena države BiH. Upravo taj sukob zagađuje i kontaminira politički život u BiH, stvarajući ambijent i privid mogućeg rata s ciljem nestanka bh. državnosti.

Uporedo, a sa istim ciljem, opet, kontinuirano sa različitim intenzitetima se u javni prostor i političko parlamentarni život svako malo unose prijetnje secesijom entiteta, a u krajnjem žilavo održava anahroni srednjovjekovni model nacionalnog političkog stranačkog organiziranja. Upravo taj model i anahrona paradigma ostavljaju bh. državnosti i njeno društvo u modelu zamrznutog konflikta.

Ministar u Vladi RS-a Boris Pašalić obrazlažući prijedlog izmjena i dopuna Zakona o šumama RS-a na današnjem skupštinskom zasjedanju bez zazora ustvrdi da su šume i šumsko zemljište vlasništvo entiteta RS, a ne BiH. 

Umjesto Pašalićevog pokliča trijumfalizma ovo valja iščitavati ko labuđi pjev ideje državnosti entiteta RS.

Naime, poslije presude o poljoprivrednom zemljištu, a sa nejasnim kašnjenjem, valja izvjesno je očekivati pojašenje ove dvojbe opet novom odlukom Ustavnog suda BiH.
Nije teško predvidjeti ishod ovog ustavno-pravnog spora. Ustavnog analogijom primijenjenom u predmetu poljoprivrednog zemljišta bit će, izvjesno je, biti riješeno i pitanje drugog javnog dobra šuma BiH.

Pretpostaviti je da će na većinske političke mišiće NSRS usvojiti predložene izmjene i dopune, a da će ih Vijeće naroda uz obrazloženje vitalnog nacionalnog interesa osporiti prilikom usvajanja. Nije daleko od primisli da će Ustavni sud RS-a, i sam na pozicijama političkog a ne ustavno pravnog tumačenja odbiti apelaciju. Cijela priča imat će svoje finale, kao i kod poljoprivrednog zemljišta pred ustavnim sudom BiH.

Još prije gotovo devet godina ova ustavna dvojba riješena je presudom U1/11 pred Ustavnim sudom BiH. Javna dobra, pa i šume i šumsko zemljište su odraz suvereniteta, teritorijalnog integriteta i subjektiviteta države BiH,a  ne njenih pod državnih aranžmana. Način upravljanja, korištenja i raspolaganja ovom državnom imovinom (javnim dobrima) će biti, a i mora utvrđen tek donošenjem Zakona o državnoj imovini, a koji epilog kasni evo gotovo 25 godina.

Upravo kontrola i onemogućavanje donošenja državnog zakona o imovini hrani i daje pogonsko gorivo antibosanskim projektima, onima u Bosni, a i onima izvan nje.

One strukture koje uspjevaju opstruirati ovaj proces drže Bosnu taocem mogućih regionalnih teritorijalnih prepakiranja, pa je, gle čuda, evo sad smještaju i u kosovsko srbijansko pitanje.
Vjerovatno će se 25-godišnjica Dejtona jubilarno obilježavati i u Bosni i u međunarodnoj zajednici, no, prava slava i jubilej bi bilo konačno rješavanje izmišljene i nepostojeće imovinsko-pravne parnice u BiH. 

Okončanje šizofrene parnice bi omogućilo nepovratno i ubrzano kretanje BiH na tračnicama njenog euroatlantskog puta. 

Priča o unutar bosanskom dogovoru o, u samoj parnici, je neralna i pogoduje mrcvarenje i iznurivanju bh. bića i njene državnosti, te bi jedini mogući način bilo dosljedna primjena odgonetnutog slova Dejtona uz garanciju i medijaciju dejtonskih kreatora.

U ovako podijeljenoj i sobom zabavljenoj međunarodnoj zajednici, ma šta ona bila, ostaje dvojba željene i stvarne mogućnosti kao i stepena njene unutarnje podijeljenosti.