PRIČE O GENOCIDU Svjedok 'L' i kako je preživio strijeljanje

(Patria) - Slučaj Radislava Krstića je prvi u kojem je izrečena presuda za genocid pred MKSJ. Tokom suđenja je svjedočilo nekoliko ljudi koji su preživjeli strijeljanje od strane VRS-a i vojne policije tadašnje samoproglašene „Republike Srpske“. Strijeljanja su bila organizovana, planirana i potpomognuta resursima i ljudstvom, izvršena na nekoliko lokacija: Grbavci, Petkovci i druga mjesta. Memorijalni centar Srebrenica nastavlja sa aktivnostima podizanja svijesti javnosti o konkretnim slučajevima svjedočenja pred Haškim tribunalom o genocida. Jedan od preživjelih je bio zaštićeni svjedok „L“.

U sudnici se 11. i 12. aprila 2000. godine pojavljuje zaštićeni svjedok „L“, Bošnjak rođen u Zvorniku, prognan u Srebrenicu u martu 1993. godine. Prije toga je 18 godina radio u Beogradu
kao građevinski radnik, stručnjak za armirani beton. Živio je u Srebrenici sa dva brata od kojih je jedan osoba s invaliditetom. Taj brat je 11. jula 1995. krenuo u Potočare i uspio je doći do Tuzle
na slobodnu teritoriju. Drugi brat je sa svjedokom istog dana krenuo prema selu Šušnjari gdje se skupilo oko 15.000 ljudi koji su se nadali da će kroz šumu naći put do slobodne teritorije, bježeći
od VRS-a koji je tada već preuzeo kontrolu nad Srebrenicom. Na pitanje zašto i oni nisu otišli u Potočare rekao je: „Nismo se usudili ići u Potočare jer smo vidjeli kakva je situacija. Prijetili su
nam da ako Srebrenica padne, obračunati će se sa svim vojno sposobnim muškarcima, svakako su to i uradili.“

Napuštaju Šušnjare 12. jula i ulaze u šumu kod Buljima, gdje svjedoči da je prvi put vidio mrtva tijela što mu je ulilo strah. Tu odlučuju da provedu noć u šumi, spavao je ispod hrasta i kada se
probudio čuo je kako VRS preko razglasa poziva Bošnjake da se predaju. Odgovorili su vikanjem da će se predati ako je tu UNPROFOR ili Crveni krst. Kroz kolonu se širilo beznađe, pa su se
neki tog dana odlučili predati. Vojnici su ih pretresali, tražeći vrijedne stvari kao što su novac ili zlato, nekima su skidali kape i druge odjevne predmete. Poredali su ih na livadu gdje su zatekli još
zarobljenika, prema njegovoj procjeni oko 2.500 ljudi.

Jedan mlađi vojnik VRS-a im je rekao da vlade pregovaraju o razmjeni „svi za sve“ dok je čekao da se završi njegova smjena. Nakon toga će doći „Arkanovi momci“. Nakon promjene smjene stiže vojni transporter sa nekolicinom vojnika od kojih jedan uzvikuje „Ne dajte mi da vas sve pobijem, mogao bih u Hag". Ti „Arkanovi momci“ su tada natjerali svjedoka i ostale zarobljenike da legnu na zemlju i uzvikuju „Živio kralj!“. Sat i po kasnije, među zarobljenike stiže Ratko Mladić koji im poručuje: „Dobro veče komšije.

Vlade pregovaraju, i sutra ćemo vas razmijeniti sve“ i da će sada biti prebačeni u hangare. Dok ih ukrcavaju, jedan vojnik pušta osam dječaka između 12 i 14 godina. Pitao je da li ima takvih u grupi nakon čega bi dječaci ustali, a jednom dječaku je rečeno da se vrati na pod jer je „dovoljno veliki da ponese mašinku“. Svi su odvezeni u Bratunac različitim vozilima. Na pitanje da li je ikada više vidio brata ili čuo o njemu išta, odgovorio je: „Ne, nisam čuo ništa. Otišli smo u različitim smjerovima i ne znam uopšte šta mu se desilo... Od 13. jula 1995. nisam ništa čuo o njemu.

Otkako smo sjedili zajedno na livadi, bio je možda 10 ili 15 redova iza mene.“ Pokušavao je, kaže, skupa sa bratovom ženom i djecom preko Crvenog krsta da ga pronađe, ali oni nisu mogli da ga lociraju.

U Bratuncu je VRS odvodio muškarce, koje su birali po tome iz kojeg sela dolaze, u garažu gdje su se čuli udarci, vrisci i vojnici kako viču na odvođene Bošnjake. Zatim bi se začuli pucnji nakon
čega bi uslijedila tišina. „Ovo je trajalo tokom cijele noći“, kazao je svjedok. Ujutro su se ponovo ukrcali u vozila među kojima je bilo kamiona i autobusa, prilikom čega je čuo kako jedan vojnik
govori „Sad ih vodi Aliji i razmijeni ih“. Na putu do Tuzle skreću desno u blizini Grbavaca i stižu u školsko dvorište gdje ih čeka oko 30 vojnika VRS i pripadnika MUP-a RS. Jedan od njih im
naređuje da uđu u salu škole. Svjedoku je pri ulasku naređeno da skine kožnu jaknu i ostavi je na gomili odjeće koja se nalazila ispred ulaza. Pri ulasku u salu primjećuje i neke ljude koji su dovedeni iz Potočara, staraca. U sali se nalazilo oko 2.000 zarobljenih.

Nakon što je jedan zarobljenik pozvao mlađeg vojnika „Vojniče?“ ovaj mu je odgovorio: „Mi nismo vojnici, mi smo mladi Karadžićevi četnici“. U sali nije bilo vode, neki su padali u nesvijest od žeđi i gladi, a jedna kanta je stajala u ćošku sale koja je služila kao toalet. Ponovo se obratio jedan zarobljenik vojniku rekavši mu „Ovi ljudi ne smiju biti pobijeni“, na šta mu vojnik odgovara „Ko to kaže?“, nakon čega naređuje zarobljeniku da izađe ispred sale. Čuo se pucanj i vrisak tog čovjeka, nakon čega je uslijedio još jedan pucanj poslije kojeg je nastupila tišina. Isto se desilo i drugom čovjeku ubrzo. 

Na vratima izlaza iz sale se pojavljuju dva vojnika VRS i jedna ženska osoba sa vrećom punom krpa koje će služiti kao povezi za oči zarobljenicima. Izabran je jedan muškarac iz grupe da stavlja povez ostalima, a ta ženska osoba im je davala vodu pri stavljanju poveza. Svjedok je sa još 30 ljudi ponovo ukrcan na kamion, a vidljivost mu je bila oko 50% jer kaže „neko vrijeme nisu bili toliko
strogi u vezi pomjeranja naših poveza“. Nakon kraće vožnje, izlazi iz kamiona i ispod sebe vidi mrtvo tijelo. Poredan je u liniju sa ostalim zarobljenicima, krenuli su kratki pucnji sa njegove desne
strane i ljudi su počeli padati. Strijeljanje je započelo. „Ljudi koji su padali su me oborili, jedan mi je pokrio dio lica a moja ruka je pala preko njegovih prsa. To je vjerovatno bio posljednji pucanj
u te ljude u stojećem položaju“, kazao je. Na njegovim leđima je bila mrlja od krvi koja je kapala sa čovjeka nad njim, ali svjedok nije bio pogođen metkom.

Čuo je kako jedan zarobljenik uzviče„Dovršite me!“ na šta vojnik VRS-a odgovara „Polako, polako“. Kada su svi zarobljenici pali, jedan vojnik je ispalio metak u svakog ko se još uvijek micao. Nakon nekog vremena, svjedok čuje još jedan kamion kako dolazi do njih: „...opet su se čuli pucnji, i ljudi su vjerovatno samo padali ali nije se čulo mnogo uzvika niti vrisaka“, rekao je u sudnici.

Ovo se ponavljalo do kasno u noć.

Svjedok se nije pomjerao. Nakon što su svi pobijeni, čuo je grupu ljudi koja se dozivala imenima Gojko, Vojo i Risto. Glas Gojka je prepoznao, to je bio Gojko Simić, njegov nekadašnji radni
kolega kojeg je prepoznao po distinktivnom govoru jer je imao „tepav“ glas, kako je istakao u sudnici. Na pitanje o njegovom odnosu sa Gojkom svjedok odgovara da su uvijek bili u dobrim
odnosima, nisu se nikada svađali i da je Gojko bio pošten.

Još uvijek ne pomjerajući se, prekriven mrtvim tijelima, svjedok čuje Gojka kako izgovara da bi „poljubio svakog ko progovori od ovih“, misleći na ubijene zarobljenike. U ovim trenucima čuje zvuk bagera kako stiže na mjesto egzekucije Bošnjaka i kopa rupu za leševe. Vojnici VRS-a su se okupili oko bagera, svjedok govori da su „željeli da idu na livadu da ubijaju ljude“ jer su bili ostavljeni iza ostalih koji su otišli da ubijaju. 

Vozač bagera je rekao "ako isključite mašinu, idem i ja s vama. Neću da radim dalje", na šta je Gojko odgovorio "skupi municiju i haj'mo na livadu da ubijamo ljude", kazao je svjedok.

Gojko Simić je prema evidenciji Zvorničke brigade bio komandir pratećeg voda 4. pješadijskog bataljona i poginuo je dva dana kasnije, 16. jula, u borbi u blizini Baljkovice. Smrtni list je pokazao
da je radio u istom preduzeću kao svjedok „L“.

Nakon odlaska trojice vojnika stiže i utovarivač pored bagera i vozači izlaze da razgovaraju. Prema svjedočenju, još jedan preživjeli strijeljanja koji je tada ustao i počeo da bježi u šumu, primjećen
je od strane vozača koji su pucali na njega. Vozač utovarivača je uperio svjetla prema šumi. To je bio trenutak kada je svjedok shvatio da je ovo njegova prilika za bijeg, te je i sam počeo bježati.
Jedan od vozača je uzviknuo „Eno još jedan bježi!“. Svjedok je pogledao oko sebe i shvatio da ne govori o njemu uopšte, i pužući je uspio stići do obližnjih tračnica – niko ga nije još pratio. Stao
je na noge i počeo bježati. „Znam da su pucali u mom pravcu, ali ih nisam osjetio u svojoj blizini, niti sam pogođen, srećom.“ kazao je u sudnici. Dao se u bijeg kroz polja kukuruza gdje je ponovo
čuo pucnjavu pa je opet puzao, a kada je prestala opet se digao na noge.

Tokom svog bijega naišao je na još jednu lokaciju strijeljanja: „Činilo mi se da je jedan ostao živ, ali nije bilo nade“, kazao je. Pobjegao je ponovo u šumu. Hodao je oko 10 dana dok nije došao na
slobodnu teritoriju, potpuno sam. 

(Memorijalni centar Srebrenica)