IDIOTI IZ NAŠEG SOKAKA Kako najefikasnije uništiti i narod i državu

Piše: Sead Omeragić

Pišem ovo u želji da upozorim na ono što niko ne spominje, a bit će ključno u odbrani od čudovišta korone. Prije sedam dana umro je član moje porodice i nije bilo nikoga da ga sahrani osim mene. Odmah nakon poziva Hitnoj pomoći u Sarajevu došao je ljekar s maskom, jedan ogromni, strpljivi i  ljubazni mladić koji je sasvim uredno napravio tzv. smrtni list. Samo jedan poziv i nakon sat vremena došli su iz islamskog pokopnog društva po tijelo i prebacili ga kod sebe da bi obavili vjerski obred prije sahrane.

Sa ljekarevim smrtnim listom sam otišao u pokopno društvo Islamske zajednice i sve riješio brzo i jednostavno. Sve poplaćao na jednom mjestu. Dodatno, uputili su me u Pokop da platim godišnju zakupninu mezara. Uplatio sam. I tamo će mi dati drugu potvrdu o obavljenoj sahrani. Idem kasnije u opštinu gdje je preminula bila prijavljena.

Ali, oni mi traže dokaz o sahrani. Pokazujem ljekarsku potvrdu o smrti, pokazujem čitulje, pokazujem račune da sam platio troškove sahrane.

Ali njima to nije dovoljno. Traže tu dodatnu povrdu o sahrani. „Ništa ne možete dobiti dok osobu ne sahrane“, kaže mi službenica. I ona mi dodatno traže CIPS za umrlu osobu. Dajem im ovjerenu kopiju rodnog lista, ali oni traže novijeg datuma. Kažu mi da je donesen zakon 2013. da rodni list ne može biti stariji od (valjda) šest godina. Šalju me po novi rodni list u Istočno Sarajevo, pošto je osoba rođena u RS-u. Daju mi sedam - osam papira koje moram ispuniti i šalju me na nova čekanja. 

Razočaran, pitam ih šta će biti ako, ne daj Bože, krene masovno umiranje. Pitam zašto ljekarska potvrda o smrti nije dovoljna? To znači i da će koliko sutra ljudi koji moraju sahraniti mrtve, koji su bili blizu bolesnih i umrlih od korone biti izloženi bolesti i možda „obližnjoj“ smrti. Jer treba smiriti našeg birokratskog dinosaurusa sa silnim papirima.

Nakon dženaze, kasno uveče prije sna čitam: „Kamioni italijanske vojske tokom noći odvoze tijela preminulih iz Bergama, jednog od gradova najteže pogođenih čudovištem korone. Stavljaju ih u šatore pored bolnica jer su mrtvačnice pune. Vozila će ih dopremiti u druge regione jer krematorji u Lombardiji ne mogu da se izbore sa tolikim brojem preminulih. 

Porodica nije bila uz ljude koji su umirali, nije bilo oproštaja. Neće biti ni vjerskog obreda za  ovu totalnu katoličku sredinu. Bit će spaljeni u krematorijima.

Prije dženaze kupio sam desetak maski da ih podijelim starijim ljudima. Došlo je tačno deset poznanika i svi su stavili maske. Dva imama su bila bez maski dok su obavljali vjerski obred. 

Ko će njih zaštititi sutra. Kako će se u okviru islamskog obreda zaštiti ljudi od korona virusa? Šta nas čeka? Birokratska smo država od vrha do dna. Nagurali smo ljude u administraciju i izmislili stotine nepotrebnih papira gdje se i dokazi i činjenice dupliraju. I svim tim zahtjevima za potvrdama, dokazima, ovjerama nismo opteretili golemog administrativnog mastodonta, da radi za nas i da nam
olakša život.

Ne, ne, naša država, entitet, kanton ili opština je sav taj terert prebacila na leđa običnih građana. Sve je to natovareno na nas, da rješavamo, potvrđujemo, ovjeravamo i dokazujemo. Da čekamo u beskrajnim redovima i izlažmo se rizicima bolesti i smrti. 

U međuvremenu naša je briokratija jednostavno stavila maske, obukla rukavice i danas nas čeka iza sigurnih šaltera. A mi, obični građani bit ćemo izloženi obolijevanju i umiranju, sve to da bi udovoljili našoj birokratskoj hobotnici koja glumi strogu državu. Nekad sam mislio da će nam birokratija stvorena na nepotizmu, stranačkoj pripadnosti i klijentelizmu uništiti državu.

Nakon korona virusa jasno mi je: Stvorili smo nezasitog mastodonta koji će nam uništiti i državu i desetkovati narod . 

Gdje u nam robne rezerve za ne daj Bože. To je ekonomsko pitanje koliko i dva više dva u matematici. Imati rezerve hrane u državi u kojoj se dvije milijarde hrane uvozi, uglavnom u Federaciju. Rat za velike države donio je borbu za teritorije, pobio i protjerao bošnjačko stanovništvo sa sela. Kad su se preživjeli nakon rata vratili na svoja ognjišta počeli su proizvoditi hranu jer im je to otvorilo mogućnost dodatnih prihoda.

Mnogi od tih prognanih su se uhljebili u državnim službama i danas sjede sa maskama i u rukavicama iza šaltera. Tamo gdje poljoprivrede još uvijek ima, hambari su puni. Ovi koji imaju samo svoje domove u gradovima imaju tržne centre, kolica i bitku za brašno. 

Robnih rezervi nema. Nisu se ni potrudili da ih bude. Mi koji imamo samo kolica u tržnim centrima izloženi smo opasnosti od korone. 

Sve pandemije su trajale dugo. Ona najgora i najduža, španska groznica, od decembra 1918. do januara 1920. godine. Samo Azija i njeni disciplinovani građani danas daju nadu da se u kratkom roku
može pobijediti zlo. 

Šta ćebiti s nama? Nema ni deset dana da smo zatvorili škole, a pojave bolesnih pokazuju da je to bilo u perodu dok je već trajala zaraza. Mi smo jedna dubinski i tragično korumpirana država. Kako rekosmo korupcija ide ruku pod ruku sa neznanjem i duševnom bijedom. Bog zna šta nas čeka u ovim strašnim vremenima. Korona virus će, siguran sam, donijeti tešku osvetu za naše dugogodišnje ruganje državi i strašno, nesavjesno i suludo gomilanje birokratije.

Izgleda da je došlo vrijeme da platimo cijenu. Virus ćemo i preživjeti. Ali domaće stranačke ublehaše, političke blefere i primitivce, sigurno nećemo.