Plaćaju li hodže članarinu IZ ili demokratura klerokratije

Piše: Edin Urjan Kukavica

Bosanski muslimani imaju središnju, vertikalnu, hijerarhijski nadređenu ali i naslijeđenu instituciju Islamsku zajednicu; instituciju iz 19. stoljeća koju je osmislila, napravila i inaugurirala okupatorska Austro-Ugarska nakon što se osmanska Turska spašavajući od sultanata šta se još spasiti može povukla iz najvećeg dijela Europe prepuštajući bosanske, srbijanske, bugarske, mađarske, albanske, grčke i sve ostale muslimane u bivšim europskim provincijama na milost novim okupatorima i vladarima. Zanemarujući cijeli spisak diskvalificirajućih historijskih činjenica na čelu sa onom da je u osnovi riječ o okupatorskom konstruktu, sposobnost Islamske zajednice da prođe kroz sva turbulentna i teška vremena, različita historijska previranja, političke režime i nenabrojivo mnoštvo vlasti i vladara... govori u prilog tvrdnji da je ona vremenom postala i usprkos svemu još uvijek jeste najznačajnija bošnjačka institucija. 

Međutim, ne treba bježati od istine, slijedom negativne društvene pozicije Bošnjaka u svim historijskim i političkim okolnostima Islamska zajednica (oduvijek) je bila u poziciji i situaciji da svojim znatnim dijelom i kapacitetima služi aktualnoj vlasti. Taj oportunizam koji je Islamska zajednica kao institucija imala prema svakom političkom modelu od Austro-Ugarske do danas ne mora – niti jeste – sam po sebi, nešto loše. Dokaz za to je „preživljavanje“ muslimana u Bosni i Hercegovini u kapacitetu znakovito drugačijem nego u svim ostaim bivšim osmanskim zemljama.
U međuvremenu situacija se promijenila, a mi nismo svjesni te promjene. Bošnjaci više nisu Muslimani, a ni muslimani – narod i vjerska skupina – koji su u situaciji da se bore za kulturnu i vjersku autonomiju. Danas su Bošnjaci značajan faktor u vlasti i vladanju Bosnom i Hercegovinom... prvi put u historiji sami su u situaciji da odlučuju od svojoj sudbini i nemaju potrebu da se bilo kome po bilo kojem osnovu prilagođavaju i dodvoravaju da bi preživjeli. Te činjenice nisu svjesni ni najveći dio Bošnjaka ali, izgleda ni muslimana. Naporedo s tim, Islamska zajednica kao institucija prvi put ima društveni prostor da bude samostalna i autonomna, i mi kao ljudi, kao muslimani, kao Bošnjaci, to od nje i očekujemo. 

Međutim, najstarija, temeljna i krunska institucija bosanskih muslimana istovremeno i svejednako, jedna je od onih koje uporno izbjegavaju demokratizaciju i modernizaciju. Administrativno-kozmetičke  promjene napravljene u zadnjih nekoliko godina samo su doprinijele dodatnoj i dubljoj birokratizaciji, klerikalizaciji i iskrenijem odvajanju Zajednice od džema'ata jer, nijedna od tih promjena ne osjeti se „na terenu“ u smislu poboljšanja bilo čega čime bi se službujući trebali baviti vjerski službenici. Problem je samo na prvi pogled definicijske ali, već na drugi suštinske prirode: „vjerski“ i „službenici“ naprosto ne idu zajedno! U prilog tome govore i prilično tihi, ali ipak disonantni tonovi koji dolaze iz same Zajednice.

Pojavom novih muslimanskih vjetrova na poprilično učmaloj bosanskohercegovačkoj vjerskoj sceni otvorilo se nekoliko ozbiljnih i zanimljivih pitanja. Naprimjer, krajnje laički i retorički: je li islamska zajednica administrativno-rukovodeće tijelo ili pak, zajednica muslimana? ...jesu li „vjerski službenici“ u službi džema'ata i džematlija ili svoga poslodavca? ...i kome služi poslodavac odnosno Islamska zajednica: Bogu, Zajednici ili džema'atu? ...za šta i čemu služi Islamska zajednica? Ako je odgovor na sva ova pitanja samo jedan, naprimjer: Islamska zajednica služi za pružanje vjerskih usluga onda, slijedi pitanje: ...a šta su to vjerske usluge? Nadalje, jesu li svi muslimani članovi Islamske zajednice ili su samo članovi Islamske zajednice muslimani... Odnosno, jesu li uopće muslimani oni koji iz bilo kojih razloga (bilo da nemaju ili zato što od te članirine ne vide nikakve koristi) ne plaćaju članarinu islamskoj zajednici? Nije sasvim jasno je li u ovoj zemlji skuplje roditi se ili umrijeti... ali, vjerujem da to ne bi bilo teško izračunati. Upravo zato: Zašto je za dženazu – a kamoli za hadždž potrebno obavezati se nekoj banci ozbiljnim kreditom čak i ako se cijeli život plaća članarina? Kako običan čovjek mimo Bajrama može doći do svog duhovnog poglavara – Reis-efendije?

Islamska zajednica trebalo bi da funkcionira kao moralni i svaki drugi zamislivi korektiv muslimanskoj vlasti ili vlasti nad muslimanima ali i tu postoji očevidan problem: islamska zajednica je po svim osnovima doista na strani samo jedne političke opcije. Dokaza za to je teško nabrojivo mnoštvo: od rokade kadrova između Sabora IZ i Predsjedništva stranke preko otvorenog agitiranja sa mimbera do više nego očigledne činjenice da doista ničim ne utječu na popravljanje moralnog lika i djela političara muslimana. Reklo bi se upravo suprotno: nije rijetkost i javna je tajna da vjerski službenici preuzimaju neslavne i nehvalevrijedne osobine političara. Da ne bude zabune... sve je to dozvoljeno i legitimno i dio odnosa između roba i Rabba, ali je li moralno?
Činjenica je da je određeni broj službenika Islamske zajednice rat i poslijeratni period u smislu osobne koristi i to je, recimo, normalno. Normalno je da se taj službenički i oportunistički dio Islamske zajednice boji za svoj društveni status i materijalne privilegije te se zato i zbog toga plaši i protivi svakoj vrsti promjene i blasfemijom proglašavaju svaku vrstu pomaka. To je instrumentaliziranje vjere, Islamske zajednice i muslimana u političke i privatne svrhe i nije normalno da zbog privilegija nekolicine trpi cijeli narod!

Zašto Islamska zajednica ne dijeli sudbinu svoga naroda odnosno zašto ne čini ništa – ili ne čini ništa vidljivo i dovoljno – da ubijedi politiku da su i oni koji nisu članovi „stranke“ Bošnjaci i muslimani... makar, Bosanci i Hercegovci i muslimani? Nalazi li se makar dio odgovora na ovo pitanje u činjenici da se kao kriterijalni osnov pripadnosti ili bilo čega uzima članarima koja, osim što je prevaziđen koncept, prije ili kasnije – ako pojavom paradžema'ata i paraderviških redova, već nije – uzrokovati pojavu pitanja tipa: Plaćaju li hodže članarinu Islamskoj zajednici?

U Bosni i Hercegovini odavno postoje zajednice muslimana koje ni na koji način nisu ni bliske, a kamoli članovi Islamske zajednice. Osim svih onih ozloglašenih za koje svi znaju, postoje i vjersko-poslovno-političke skupine u bliskim vezama sa stranim vladama čijim se utjecajem trguje, a pripadnost, naklonost ili tek podrška kojima se dokazuje običajima koji se u obliku u kojem se kod nas prakticiraju i propagirajukao osnovna distinktivna karakteristika i vid prepoznavanja slijeđenja i pripadanja jednoj ideologiji u islamu, a ustvari pripadaju judeo-kršćanskoj i mormonskoj tradiciji... Pritom ćemo zanemariti još jednu manje poznatu činjenicu da takve sljedbe samo načelno prihvataju članstvo i pripadnost domaćim institucijama i ništa mimo i osim toga... Na sve ostalo, uključujući i vjernost, obavezali su se centralama u bijelom svijetu.

Dakle, činjenica da u Bosni i Hercegovini postoje muslimanske zajednice ili zajednice muslimana mimo Islamske zajednice ... to nužno navodi na nekoliko pomisli. Naime, kategorije „zajednica“, „derviški red“, „džema'at“ tim skupinama daje izvjesnu legitimaciju kao skupini sa vlastitom unutarnjom organizacijom, hijerarhijom i finansiranjem(!), dakle svojevrsnom autonomijom koja ne podliježe nikakvoj kontroli, što im omogućava izvaninstitucionalno djelovanje u ko zna kojem i kakvom cilju. S jedne strane neko im je to omogućio, a sa druge to se, makar iz perspektive toliko proklamiranog jedinstva, nipošto ne bi smjelo ni previdjeti ni zanemariti, a pogotovo smjestiti u kategorije „nismo znali“, „nismo očekivali“ i „nismo na vrijeme prepoznali opasnost“. Jer, ne može se reći da upozorenja, opomena i očevidnih pokazatelja nije bilo - bilo je i ima ih više nego dovoljno.

Znam da su aproksimacije i kondicionali tipa „šta bi bilo kad bi bilo“ iznimno nepopularna kategorija ali... Šta bi bilo kad bi nekom slavohlepnom ili nedobronamjernom, a dosjetljivom vragu naumpalo da iskoristi neki od europskih zakona o slobodi – siguran sam da takav zakon postoji; tamo ionako ima previše slobode – naprimjer o zaštiti manjina, slobodi udruživanja radi političkog djelovanja ili slobodi vjeroispovijesti(!) i registrira naprimjer udruženja građana koja će se zvati Novi muslimani ili, još radikalnije, formira i registrira novu „islamsku zajednicu“, novi „tarikatski centar“, nekakvu „(kon)federaciju džema'ata“... i tako podigne strah od „dodatne radikalizacije“ ili strah od straha i strah od šta-ja-znam-čega na razinu sa koje se više ne može spustiti i time se nepovratno legitimizira, legalizira i ozvaniči još jedan, ovaj put bespovratan početak kraja.

Osim toga, krajnje pojednostavljeno, zašto nekome ne bi palo na pamet da iskoristi naš, domaći Zakon o zabrani diskriminacije pozivajući se na Član 1. kojim se „osigurava zaštita, promoviranje ljudskih prava i sloboda, stvaraju uslovi za ostvarivanje jednakih prava i mogućnosti i uređuje sistem zaštite od diskriminacije na osnovu rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja ... i (diskriminacije po) nekom drugom osnovu“ pa osnuje i registrira, naprimjer, bosansko nadnacionalno udruženje pravih desničara, nacista i fašista, umjesto ovih seoskih varalica koji se prodaju pod „desni centar“, „narodnjake“, „demokršćane“... 

Ako se takvo nešto ipak desi hoće li onda hoće li onda sva dosadašnja „zalaganja“, „oštre osude“, protesti, protivljenja i, budući da smo za preventivu znakovito i očevidno okasnili, represivne reakcije tipa zabrana(!) imati ikakav učinak? Hoće li odgovor da „nismo na vrijeme prepoznali opasnost“ biti dovoljan kao reakcija ili, ipak, neće? Hoće li i u slučaju vjerske zajednice to biti samo loš vjersko-politič(ars)ki izgovora za nespremnost na nove izazove koje sobom nosi vrijeme? Nadalje, hoće li iko i ko će biti kriv za time izazvanu i nastalu situaciju? Svako djelo ima svoga činitelja koji je zaslužan ili odgovoran ili, pak, kriv. (Razlog što kod nas nikada do sada nije nađen krivac za stanje i situaciju u kojoj smo je jednostavna činjenica da mi ne možemo biti i nismo ni za šta krivi.) Dakle, koga ćemo (drugog) zbog ovoga okriviti? 

Pretpostavljam da ovo većini ljudi, čak i onima kojima je naumpalo da o tome razmišljaju, zvuči kao nešto iz domena naučne fantastike ali, ako privatnik može prisvojiti ime Isa-bega Ishakovića, neki drugi, isto privatnik, (bivšu) zastavu i grb Bosne i Hercegovine, neki treći (privatnik)  nešto treće, a što je „vlasništvo“ svih građana BiH, naprimjer državu(!) i/ili vlast i/ili javna preduzeća, zašto u zemlji sa 63% religioznog stanovništva neko, sa dovoljno sljedbenika ili pobornika ne bi osnovao, ne vjersku zajednicu, nego vlastitu religiju!? Ili, šta ako nekome prema kome trenutno nema naročite tolerancije, naprimjer selefijama ili džaferijama, poznatijijim kao ši'iti, naumpadne da postavi pitanje tolerancije prema Ahmedijama pa zatraži isti tretman i za vlastitu zajednicu muslimana? Ili da, jednostavno zatraži prijem vlastite zajednice muslimana koji islam prakticiraju po nekoj drugoj, a priznatoj pravnoj školi, u punopravno članstvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, uz odgovarajuću izmjenu Ustava i svih podustavnih akata IZ, jednakopravan tretman u svim organima i direktoratima IZ, proporcionalno članstvo u Saboru i sve što im naumpadne, a da svoje članstvo uvjetuju garantiranjem prava promjenom bilo kojeg od bilo kojih pravnih, obrednih ili vjeroispovjesnih elemenata „njihovoga islama“ ili „njihovoga mezheba“ pa, čak, ni pitanjem finansiranja, rukovođenja, unutarnje hijerarhije...? 

Svjestan sam da su, iz trenutne perspektive svih pravovjernih, svi gorespomenuti kondicionali i aproksimacije na rubu, ako ne i duboko u provaliji „hereze“. Znam da sam toliko puta skretao pažnju da „ono što ne postoji u jeziku, ne postoji (ni) u stvarnosti“, da sam sam sebi dosadio. Stoga me zanima, ako već postoje zajednice, derviški redovi, džema'ati izvan sistema... ako, odnosno, radije kada svi ovi kondicionali postanu stvarnost jesu li odgovorni spremni za ovakav scenario koliko god on futuristički izgledao te, shvatiti i prihvatiti da je pluralizam, politički, vjeroispovijesni, pravni ili obredni ipak, sloboda i zagarantirano pravo i intima(!) svakog pojedinca te, hoće li to biti povod za unutarislamski sukob ili međumuslimanski rat ili pak, jedini put ka mirnom suživotu svih muslimanskih sljedbi bez obzira priznavale se one međusobno ili ne, pod jednim krovom, kišobranom ili šatorom zvanim Islamska zajednica ili Zajednica islamskih... nečega, ne znam ni ja čega?

Ako nužno i žurno ne iznađemo drugačiji model nacionalnog samoodnošenja, ova mala autohtona nacionalna zajednica će se pretvoriti u vjersku, muslimansku zajednicu na Balkanu, a kao takvi bit ćemo (nacionalno) osuđen(ij)i na asimilaciju, a vjerski na izumiranje. To je aksiomatički, matematički, sasvim izvjesno: mi svake godine gubimo grad veličine Sanskog Mosta! Naši obični ljudi odlaze vani, odlaze mladi bračni parovi, reproduktivno, radno i intelektualno najpotentniji dio društva... roditelji šalju djecu na školovanje u inozemstvo odakle se nikada neće vratiti... Ne idu oni vani zbog znanja, čak ni zbog imanja, nego zbog neizvjesnosti i nesigurnosti ovdje koji porađaju strah! Postojeći način, postojeći model življenja i perspektiva – radije, besperspektivnost - koju nudi, a koju ne treba naročito opisivati jer je više nego očevidna, nisu nešto što daje rezultate nego, nešto što porađa posljedice te nam je nužno i žurno potrebno neko novo razmišljanje, neko novo mišljenje, sasvim drukčiji iskorak, novi model, generalni odgovor na sva društvena pitanja, a ponajviše pitanje odnosa naporede i istovremene koegzistencije sekularizma i islama… radi odgovora na pitanje budućeg društvenog ustroja, društvenih odnosa i društvene perspektive. Ako se nešto novo ne iznađe, ako ne ponudimo nešto novo, historijska praksa pokazuje da stvari neće ići dobrim pravcem i ima puno razloga za veliku, ogromnu zabrinutost.