SARAJEVSKA PROMOCIJA 'IZA SEDAM LOGORA' Polan: Razvili smo smisao za uništavanje svoje vrste

Razgovarao Armin Aljović

Fotomonografija „Iza sedam logora: Od zločina kulture do kulture zločina”, u Sarajevu će biti održana u subotu u Ateljeu Figure u Danija Ozme.

Autorski rad fotoreportera Hrvoja Polana, novinara i pisca Viktora Ivančića i novinara i istraživača Nemanje Stjepanovića, u izdanju beogradskog forumZFD govori o domovima kulture i objektima kulturne namjene koji su tokom ratova devedesetih pretvoreni u logore i mučilišta.

“Mislim da su ovakve stvari prilično otrežnjujuće, a time za ove prostore i nužne”,  kaže u intervjuu Patriji Polan, uoči sarajevske promocije fotomonografije. 

Hrvoje Polan nekadašnji je fotoreporter Ferala, potom Reutersa i France Pressa, koji je "pokrivao socijalne sukobe i ostale događaje širom svijeta”, a danas radi kao freelancer. 

Do sada ste fotomonografiju „Iza sedam logora: Od zločina kulture do kulture zločina“ predstavili u nekoliko gradova bivše Jugoslavije. Kakav je osjećaj imati promociju u Sarajevu, gradu koji je od 1992. do 1995. godine bio neka vrsta logora pod otvorenim nebom?

- Svakako je poseban osjećaj napraviti promociju ove knjige usred Sarajeva, koje je tada zaista  funkcioniralo kao svojevrstan grad-logor, gdje se skoro četiri godine odvijao neviđen zločin nad civilima samo zato jer su bili ideološki i identitetski određeni kao "oni drugi", a ne jednostavno kao civili. Opsada Sarajeva spada u najbrutalnija i zapanjujuće maštovita masovna zvjerstva, mada se klonim natjecateljske paradigme zločina. Govoreći o, barem dosadašnjim, promocijama - svako mjesto nosi svoje specifičnosti. Zagreb, u kojem su "oni drugi" i njihova djeca, konkretno Srbi, ubijeni početkom rata, a koji je u svom širem pojmu imao dva logora u sebi - Kerestinec i Paviljon 22 na Velesajmu - bio je u to vrijeme totalno apatičan i nezainteresiran za patnju drugih. On je također na svoj način specifičan, baš kao što je na svoj drugačiji način i Beograd. Šta tek reći o gradovima poput Splita i logoru Lora ili Prijedoru i Trnopolju? Mislim da su ovakve stvari prilično otrežnjujuće, a time za ove prostore i nužne jer ti dajući ispravnu informaciju tjeraju - volio bih da si ne umišljam - na introspekciju, što je temelj kulture sjećanja i pomirenja. Promocija će se održati u prostorijama ateljea "Figure" u subotu 16.03. u 18h. Tamo će o svemu govoriti Viktor Ivančić kao koautor knjige, Nerzuk Čurak i ja, dok će sve moderirati Nataša Govedarica iz Foruma ZFD koji su i nosioci našeg projekta, pa očekujem i pozivam sve na kvalitetno druženje i razgovor o ovome što smo napravili i što smo htjeli reći našom knjigom "Iza sedam logora".

Zločini tokom rata '90-ih jesu rađeni u domovima kulture, ali podjednako i u drugim javnim objektima. Stoga, priča o ubistvima i mućenju u kulturnim ustanovama je više prozaična. Ipak, mislite li da nacionale politike zaista imaju tu matricu da sistemski odgaja ratne zločince.

- Ne bih rekao da je priča prozaična, prozaičan je razlog zbog čega su domovi kulture, baš kao i druge javne ustanove poput škola, sportskih dvorana ili tvorničkih hala, korišteni za torturu - to su jednostavno bili prikladni prostori, zločincima je samo trebao dovoljno veliki prostor za držanje, mučenje i ubijanje zatočenika. Da parafraziram dalje Viktora, nas to nije spriječilo da svemu tome pripišemo jednu simboličku dimenziju. Također, nas je tu zanimao mit o pojmu "nacionalne kulture" koji je sam po sebi svojevrsni oksimoron, jer nacionalno je nešto što je identitetski ograničavajuće, dok je kultura nešto što je bezgranično, što poziva na apstraktno razmišljanje i propitivanje. Nacionalna kultura ne može opstajati ako nije veličanstvenija od one druge i njezina jedina kreacija je eliminacija, da se ponovo poslužim Viktorovim sintagmama, jer neminovno eliminira sve što je tuđe, od knjiga, autora, čišćenja jezika itd. Nacionalna kultura je po meni ideološka svinjarija koje društvene elite koriste za zbijanje redova nas protiv njih, sve kako bi oni ostali gore a mi dolje, bez da se pita cijena za takav manevar. Cijena je bila isporučena upravo u strahotama koji su se događala, između ostalog, u objektima kulture koji su postali objekti torture. Valja napomenuti kako je još ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko Vijeće Hrvatske) još 1943 godine, dakle u punom jeku tadašnjeg rata, donijelo proglas gdje naglašava da će "kulturno-prosvjetni rad širokih narodnih slojeva najlakše započeti osnivanjem domova kulture" i oni su kao takvi bili povezujući i prosvjetiteljski faktor života kroz kulturu. Kultura ipak, suprotno svim očekivanjima ne isključuje torturu, ali ponovo se služim Viktorovim riječima pa mi je draže uputiti čitatelje na njegov maestralan eseju koji nosi čitavu knjigu.

U jednom intervjuu ste izjavili da ste zadnje godine proveli u Trnopolju, Domu kulture u Prijedoru kroz koji je tokom rata, prema podacima Haškog suda prošlo oko 23.000 ljudi, od kojih su mnogi ubijeni, silovani i mučeni. Koliko ljudi u Srbiji, Hrvatskoj pa i samoj BiH, ne računajući preživjele žrtve, danas uopće zna šta se dešavalo u Trnopolju, kao i drugim logorima?

- U Trnopolju, baš kao i samom Prijedoru, Omarskoj sam proveo dosta zadnjih godina i meni su te brojke tada bile frapantne kao i količina maste koja je korištena za mučenja, silovanja, ubijanja i općenito dehumaniziranja pripadnika iste vrste. Ako je mene, koji sam iz te struke, tada sve to izbacilo iz cipela, onda s velikom sigurnošću mogu reći da definitivno premalo ljudi zna o tome šta se zaista događalo na takvim opskurnim mjestima zatočenja. Osim naravno lokalne zajednice, mada i o tome postoji svojevrstan "zavjet šutnje" od strane entiteta čiji su pripadnici počinili takve strahote, bilo da se radi o srpskoj, hrvatskoj ili bošnjačkoj strani. Mislim da je iz tog razloga naša knjiga "Iza sedam logora" jedan veliki doprinos tome da ljudi saznaju šta se tamo zbivalo, da se dokumentiraju ta mjesta koja polako ali sigurno bivaju izbrisana, zarasla u korov ili čak sravnjena sa zemljom gdje su niknuli novi objekti, poput notornog Čelopeka recimo, što je sve samo znak precizno zamišljenog poricanja tortura i strahota koje su se tamo odvijale. Tim više što na niti jednom od tih objekata nema znamena ili obilježja o žrtvama i o tome šta se na tim mjestima zbivalo. Čak naprotiv, ispred mnogih od njih lokalne su vlasti rado podignuli spomenike krvnicima samim umjesto žrtvama. Trnopolje, Lora, Pilica, Drinjača, Rudo, muzej u Jablanici samo su najeklatantniji primjeri nametnutog poricanja i zaborava. U našoj blatnoj balkanskoj nedođiji poricanje, baš kao ne-odgovornost  i ne-savjest su - sveopći.

Dugo godina se bavite fotografijom i snimate užase. Jednu vašu izložbu ste nazvali „Priče o besmislu“ kojom ste pokušali pokazati besmislenost socijalnih sukoba s užasnim nesagledivim posljedicama uvijek i samo po običnog čovjeka. Da ne idemo dalje iz regiona, kako je moguće da su danas na vlasti ponovo oni koji su nepune tri decenije ranije iste narode uveli u besmisleni krvavi rat?

- Ja i po prirodi i empirijski nisam nikakav optimist, naprotiv, pesimizam i mizantropija su mi nakon svega puno bliskiji, stoga me danas, sa distance, ovakav razvoj događaja čak više i ne čudi. Društveno i mentalno gledajući evolucijska krivulja nam rapidno ide nizbrdo. Kao vrsta sišli smo sa drveća, prohodali, izmislili jezik, muziku, apstraktno razmišljanje i uza sve razvili enorman smisao za uništavanje onog, čak ne različitog, već onog istog-drugog pripadnika svoje vrste. Koje očigledno prevladava nad svim pozitivnim učincima. Pohlepa i sebičnost zamijenili su empatiju i solidarnost. Kad uzmeš u obzir siromaštvo, neobrazovanost i apatiju u kojoj živimo, nema ničeg tome sasvim suprotnog, kao što su već spomenuta empatija ili altruizam, emancipacija i slično, a što je bilo koliko-toliko njegovano u bivšoj socijalističkoj državi i između ostalog njegovano u domovima kulture kojima smo se mi pozabavili. Paradigma je tako vrlo jednostavno i brzo promijenjena u identitetsku i nacionalističku, čime smo se, što se tiče društvenih vrijednosti i morala, vratili bar sto godina unazad. Stoga nije začuđujuće da oni gore, između ostalog velikim dijelom i "nacionalnom kulturom", zbijaju redove protiv onih drugih, sve kako bi mi ostali dolje a oni i dalje tamo gdje su i bili. To su neke od stari koje smo željeli dotaknuti u našoj knjizi i koje smatramo bitnima. Sve dok se oni gore ne počnu bojati ovih nas dolje stvari će biti nepromijenjene. Na žalost, nikakav Koča Popović ili njemu slični ne naziru se na horizontu. 

Vaš kolega i koautor na knjizi, Viktor Ivančić, vjeruje da nema katarze dok jedna društvena zajednica ne podigne spomenik vlastitoj krivici. Je li realno očekivati da će se to desiti na prostorima bivše Jugoslavije?

- Ova rečenica o podizanju spomenika vlastitoj krivici i tuđim žrtvama postala je dosta prenošana i "popularna" u zadnje vrijeme i to vjerojatno iz dva razloga. Iz razloga što je bolno istinita i iz razloga što je, barem iz moje perspektive trenutno - utopijski bolno neizvediva. Povezujući to sa prethodnim odgovorom, sve dok su na vlasti oni isti ili u najgorem slučaju njihovi najbolji učenici, sve dok su u medijima urednici oni isti ratni huškači i propagandisti koji sebe nazivaju novinarima, platforme koje služe informaciji kao javnom dobru, emancipaciji, povezivanju i prenošenju kakve takve istine postaju rapidno sve malobrojnije i time manje dostupne, dok se istovremeno nametnuti identiteti forsirano drogiraju nacionalnom kulturom. Čak bi i malo ambiciozniji gnu shvatio da na ovim prostorima, trenutno, ni za šta nema šanse.