Kako su se Milošević i Tuđman mijenjali za gradove u Bosni

Piše Sead Omeragić

Na današnji dan 29. oktobra 1992. u Jajce, grad bosanskih kraljeva, ušle su srpske jedinice. Više od 25 hiljada Jajčana je u kolonama napustilo svoje domove i svoj grad. Jajce je osvojeno na izdaju i dogovore srpske i hrvatske politike. Uvijek se prema dogovorima Miloševića i Tuđmana, Karadžića i Bobana govorilo o razmjeni „srpskog“ Trebinja i Prevlake za „hrvatske“ gradove Bosanski Brod, Odžak i Jajce. Tada prvi čovjek Trebinja Božidar Vučurević je svojevremeno priznao u hrvatskoj štampi: „Hrvati su jako željeli Trebinje“. Na drugoj strani je novinar Smiljko Šagolj govorio o Jajcu kao „žarko željenom hrvatskom stolnom gradu“. Prije rata u „žarko željenom“ Jajcu je živjelo 15,5 hiljada Hrvata, koje bi onda razmijenili za „jako željeno Trebinje“, gdje je živjelo 1.245 trebinjskih Hrvata.

Pored kompaktnosti teritorija kao osnovnog cilja, ključna je bila mogućnost gotovo adekvatne razmjene kapaciteta hidroelektrana u Jajcu i hidroeletrana u Trebinju.

U augustu 1992. godine počeo je masovni bijeg Srba iz Trebinja prema Nikšiću u Crnoj Gori. Priča o prodoru HOS-ovaca Blaža Kraljevića prema Trebinju, o kojoj su pisali i javljali beogradski mediji, bila je svjesno preuveličana. Tek rubne dijelove opštine zauzele su jedinice HOS-a, ali je medijski rašireni strah učinio svoje pa su se kolone automobila trebinjskih Srba odmah nakon ponoći pokrenule prema Nikšiću. To augustovsko jutro su vozila iz Trebinja potpuno zakrčila ulice Nikšića. Tek iza podneva su se kolone počele vraćati u potpuno mirno Trebinje. 

Vučirević je to jutro egzodusa nazvao Radovana Karadžića, koji je bio u Ženevi na pregovorima i rekao mu da „nema srca reći ljudima da napuste Trebinje“. Zamolio ga je da se razmjena gradova odgodi, jer „ljudi nisu spremni na takav šok“. Karadžić je to prihvatio a Vučurević mu je pripisao „osjetljivost“: „On nije uvijek imao srca obavijestiti ljude da će izgubiti svoje gradove ili desetine manjih naselja.“ Dakle, Vučurević je ovim direktno priznao da se srpsko-hrvatskom trgovinom naseljima i gradovima upravljalo iz političkog vrha. Time je samo potvrđena etnička trgovina i biblijski egzodus stanovništva u desetinama gradova u Bosni i Hercegovini.

Karadžić je Vučurevićeve molbe prenio Tuđmanu i Miloševiću, rekavši da se trenutno u Trebinju nalazi pet i po hiljada Bošnjaka i da je zbog toga razmjena stanovništva nemoguća. To je bio ozbiljan argument, ali su Milošević i Tuđman bili ljuti. „Radovane, dajte sredite to konačno“, rekao mu Milošević. Izgon Bošnjaka iz Trebinja počeo je i završen u januaru 1993. godine. Zapaljeno je svih 14 džamija a Bošnjaci su većinom prebacivani autobusima u maleni crnogorski gradić Rožaje. Bila je zima i došljaci iz Trebinja su posjedali po ulicama i parkovima. Sva vrata na kućama u Rožaju bila su otvorena. Trebinjci su shvatili da je to bio čin gostoprimstva tek kad su Rožajci počeli izlaziti iz svojih kuća i moliti ih da se usele u njihove domove. Protiv te razmjene Trebinja za Jajce bili su crnogorski lideri Momir Bulatović i Milo Đukanović, koji su Vučureviću, prema njegovom priznanju, rekli da su „malo uplašeni dolaskom novih komšija u Trebinje (Hrvata, op.a)“.  

Krajem  oktobra 1992. HVO je napustio položaje obrane Jajca i ostavio Jajačku brigadu Armije RBiH izloženu potpunoj katastrofi. Znalo se da ide razmjena stanovništva za Trebinje. U Jajcu gotovo i nije bilo Srba, pa je stambeni prostor tog grada odgovarao brojnosti srpskog stanovništva Trebinja.

U Stenogramima Franje Tuđmana, koji su apsolutni dokaz o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, više se spominje Gornji Vakuf nego li Vukovar  i Dubrovnik zajedno. Na sastanku 22. novembra 1993. Tuđmana i Šuška sa vojnim komandantima Hrvatske vojske, pa i generalom Jankom Bobetkom, Tuđman predlaže: „Da se pametno angažiramo u BiH, ali na način da to opet izgleda da mi sada poduzimamo neke ofenzivne operacije u samoj Bosni, da u sklopu njihovom izvršimo udar na... Muslimane... tu su nam te točke bitne da obnovimo Vitez i da ako možemo ovladati. Nije mi jasno zašto ne bismo mogli ovladati u potpunosti Bugojnom, Gornjim Vakufom... Mislimani su orijentirani na rat. To bi trebali mi iskoristiti jednim protivudarom“... Tako je i bilo. Dok je Armija RBiH grčevito branila Jajce, a HVO planski napuštao položaje, HV i HVO su napali na Prozor 25. oktobra 1992. godine, a onda na sami dan pada Jajca udarili svom snagom i na Gornji Vakuf. Više od 25 hiljada izbjeglica iz Jajca kretalo se prema Travniku, a dio i prema Gornjem Vakufu. Srpska artiljerija je tukla puteve kojim se ogromna kolona civila kretala bježeći iz Jajca.                      

TV Beograd je u reportaži od 29. oktobra 1992. javio da se vode borbe, a onda pokazao srpske vojnike koji spuštenih pušaka šetaju ulicama Jajca. „Kao i u Bosanskom Brodu, kamera kruži tihim i pustim ulicama“, zabilježio je ovaj trenutak javne laži poznati novinar Mark Thompson u svojoj knjizi „Proizvodnja rata“. Upravo komanda HVO-a obavještava UNHCR u Kiseljaku 23. oktobra da će za šest dana, 29. oktobra pasti Jajce i da se pripreme za prihvat velikog broja izbjeglica.

Prema dogovoru, komande srpske vojske i HVO-a su još 12. oktobra uspostavile vruću radio, a onda i žičanu liniju između tada srpskog Mrkonjić Grada i Jajca.  Od 23. oktobra HVO počinje napuštanje položaja u Jajcu, dok srpska vojska istovremeno ulazi u rovove. Posljednje jedinice HVO-a napustile su ujutro 29. oktobra rovove na Paležu i Dobratićima. „Mi kasnimo“, rekli su borcima Armije RBiH. 

Jedan od oficira Armije RBiH u Jajcu je nakon pada grada rekao: „Gdje god su nam držali crtu, nama je bilo crno. U Jajce su nam uveli četnike prije nego što su otišli s linije, bočnu stranu napustili u dužini od 20 kilometara. Nismo ni znali da su četnici u rovovima, a da su se oni izvukli“.

Srpska štampa je zbunjeno pisala o ovom događaju. Novinar Batić Bačević je u beogradskom NIN-u napisao u tekstu sa znakovitim naslovom: „Grad Jajce je pao pošto je na njega ispaljeno samo 13 granata, što je omogućilo hrvatskim snagama da u grad uđu autobusima“.    

Nikada nije prestala razmjena teritorija i stanovništva između režima Srbije i Hrvatske. Tako je bilo i na samom kraju rata, u augustu 1995. Vučureviću je rečeno da mora biti izvršena razmjena Jajca i Trebinja. On je kasnije u jednom intervjuu tvrdio da je organizovao odbranu grada, kopajući, navodno, dva prstena rovova. Teško da mu se može vjerovati. Name, Jajcu se početkom septembra približavao Treći korpus Armije RBiH, dok je srpska strana je čuvala grad sa juga, odakle je napadala moćna Jajačka 305/705 Slavna brigada. Istovremeno, helikopterima su u centar Jajca slijetali pripadnici HV-a i HVO-a, te ulazili autobusima u grad, zauzimajući položaje prema jajačkoj brigadi Armije RBiH. Jajački borci su u očajanju gledali kako se njihov grad opet izdaje i razmjenjuje između Srba i Hrvata, kao na revers.

Čak je i David Owen posumnjao u balkanske lažove: „Hrvatske snage su od Srba 15. septembra 1995. godine zauzele Jajce... Djelovalo mi je sumnjivo, kao da Srbi žele da Hrvati, a ne Muslimani zauzmu Jajce“, zapisao je svojim memoarima „Balkanska odiseja“.  

Snažne diverzantske udarne grupe Jajačke brigade Armije RBiH vodile su krvave borbe na prilazima gradu, dok su te večeri helikopteri sa hrvatskim vojnicima normalno slijetali u sami centar grada, a autobusi dovozili pripadnike HV i HVO-a. Isto se dogodilo i u susjednom Šipovu, odakle su, bez problema rotirane hrvatske jedinice koje će za par sati zaposjesti srpske položaje prema borcima Armije RBiH. Sav prostor su srpske jedinice predale hrvatskim trupama uigrano i bez ijednog ispaljenog metka.

U Armiji BiH su znali da postoje srpsko-hrvatski dogovori da Hrvatska vojska uđe prije Armije RBiH i u Mrkonjić, Šipovo i Jajce. Ključni razlog je bio spriječiti Armiju da se spoje Peti i Sedmi korpus preko kompaktne teritorije. Ostaje praznina u ovoj jednostavnom vojnom dogovoru.  U Jajcu i Šipovu nije napravljen ni najmanji zločin. Radilo se o nezabilježenoj vojnoj saradnji, pa se postavlja pitanje zašto je ubijeno toliko civila u susjednom Mrkonjić Gradu? Naime, rušitelji Bosne i Hercegovine išli su toliko daleko da je trebalo uništiti bilo kakvu pomisao na zajednički život, pa su prvo razarani gradovi sa nacionalno miješanim stanovništvom. Čemu je služio još jedan nepotrebni zločin? Mrkonjić Grad je mjesto prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, temelja bosanske državnosti. Na mjestu rađanja moderne Bosne i Hercegovine trebalo je najgorim zločinima dodatno razoriti Bosnu i Hercegovinu i ideju zajedničkog života na kojoj počiva njena historijska veličina i snaga.