Selma Alispahić za Patriju: Oprostite, ali nemam vremena u životu ni za šta osim za pozitivnu priču

Razgovarali: A. Aljović i S. Omeragić

Bosanskohercegovačka glumica Selma Alispahić dobitnica je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada. Posljednja je došla ovog ljeta, kada je proglašena glumicom Europe za ovu godinu u izboru Umjetničkog odbora Međunarodnog kazališnog festivala "Actor of Europe". Prestižna nagrada utemeljena je 2003. godine i dodjeljuje se za individualna umjetnička ostvarenja i kreativni doprinos zajedničkom sjećanju na europsku civilizaciju.

Alispahić u intervjuu Patriji govori o glumačkim počecima, porodici, vlastitom obrazovanju i uspjesima, ali i svojim oštrim i originalnim stavovima koji često i nisu tako ugodni za uho kao sveprisutni jeftini populizam.

Vi ste Evropska glumica godine 2018. Nagrada je utemeljena prije tačno 15 godina. Dobila su je uistinu vrhunska glumačka imena: Brusce Meyers, Rade Šerbedžija, Marcel Bozonnet, Milena Zupančič, Ljuba Tadić... Igrali ste u predstavama sa Jane Birkin, Rosemary Harris, Jamesom Foxom, Simonom McBurneyem... Uvršteni ste u knjigu intervjua „Stvaranje“, sa glumačkim i rediteljskim imenima poput Aleca Baldwina, Bena Gazzare, Christophera Plammera, Tadashi Suzukija... Kako je ta vaša nagrada dočekana u Bosni i Hercegovini?

- Moram priznati da sam bila vrlo pozitivno iznenađena reakcijama medija na priznanje koje sam dobila. Skoro svi su objavili vijest o nagradi i mnogi su željeli napraviti intervjue povodom toga. Valjda su se ljudi uželjeli pozitivnih priča u ovom vremenu. A mislim da je tome doprinijela i činjenica što se ja u medijima pojavljujem malo, nema me u svemu i svačemu, nisam popularna glumica koja se pojavljuje po televiziji i u filmovima kao masovnim medijima. Tako da je pravo čudo, s obzirom da je moj rad vezan uglavnom za teatar, koliko je pažnje ova nagrada dobila. Naravno, drago mi je zbog toga jer to pokazuje da se istinske vrijednosti još uvijek promoviraju, doduše nedovoljno, ali ipak se ne ignoriraju u potpunosti. Najsretnija sam zbog reakcija ljudi koji me sreću na ulici i dijele sa mnom tu sreću kao da se radi o nekom njihovom najrođenijem. To mi pokazuje da ipak to što radim i kako radim ima smisla, da moju iskrenost i ogromno zalaganje ljudi prepoznaju. Radim svoj posao najbolje što mogu, nikada nisam potcijenila publiku i to mi ljudi gledajući me svakodnevno potvrđuju.

Potičete iz izuzetne intelektualne porodice. Vaša majka je ugledna doktorica, osnivač katedre za ginekologiju na Medicinskom fakultetu u Tuzli. Vaš otac je magistar, dramaturg, autor libreta za prvu bosansku operu „Hasanaginica“. Vaš brat je poznati publicista. Vi ste doktorirali na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Koliko je u vašoj karijeri bila presudna porodica uz koju ste rasli?

- Sigurno da je porodica imala veliki uticaj na moj životni put. U porodici sve počinje i završava. Najljepše čemu me je porodica naučila je da živim život bez straha, da uvijek govorim svoje mišljenje, da se borim za ono u šta vjerujem i da nikada ne zaboravim da je porodica jedina istinska oaza u koju čovjek može da se skloni. Biti svoj nije lako, to ima određenu cijenu, ali vrlo rano sam bila spremna za to. Na kraju čovjek mora izabrati kako će ići kroz život. Moja majka je i u devetoj deceniji ostala vjerna svojim ljekarskim idealima. Otac je mogao praviti razne kompromise u životu da bi bio dijelom nekih krugova, ali nije. Nije mu bilo lako, ali sam ponosna na to da je do dan danas ostao vjeran sebi. Uvijek mi govorio: “Samo sebe nemoj izdati!” Tako sam vrlo rano naučila da mi je stalo do mog odraza u ogledalu i šta ja tamo vidim, a ne šta drugi očekuju da vide. Moj brat je isto tako istrpio sve i svašta zbog otvorenog izražavanja svojih stavova, ali srećom ima bezrezervnu podršku svoje porodice, nije to prijatno jer je bio izložen raznim napadima, prijetnjama i poniženjima. Ali roditelji su nas naučili da ne povijamo kičmu, to nije lako, nekada i boli, ali je zato satisfakcija mnogo veća.

Ljubav prema glumi je vjerovatno došla od vašeg oca Nijaza Alispahića? Kako je to sve počelo?

- Počela sam u Dramskom studiju Narodnog pozorišta Tuzla u kojem je moj otac radio i zaradio penziju kao dramaturg. To je bilo predivno, zlatno vijeme Tuzlanskog pozorišta, dolazili su veliki reditelji, ansambl je bio snažan i raznovrstan, nas su povremeno uzimali da igramo u profesionalnim predstavama. Tu sam se zaljubila u glumu nepovratno, ali sam vrlo rano imala priliku vidjeti i drugu stranu tog posla. Zbog toga nisam nikada imala iluzija o nekom tzv. glamuru i spoljnim efektima koji neminovno prate ovu profesiju, za mene je to uvijek bio posao koji zahtijeva red, rad i disciplinu, stalno brušenje zanata, usavršavanje, otvorenost prema životu i razumijevanju ljudske prirode i svijest da je sve, ali baš sve u teatru stvar trenutka. Ne postoji nikakva ostavština, vječnost, zasluge... Postoje samo trenuci koje ostavljamo u ljudskim životima i u kojima treba uživati.

Niste se nikada libili da svjedočite svoje patriotsko i vjersko opredjeljenje, sudjelovali ste u mnogim manifestacijama na kojima se slavi identitet Bosne i Bošnjaka. Da li je moguće da bosanskom umjetniku zbog toga budu zatvorena neka vrata? Ili neki to više koriste kao paravan za vlastiti neuspjeh?

- Dobro pitanje koje iziskuje kompleksan odgovor. Ali da pojednostavimo. Slaviti bošnjački identitet i pripadnost zemlji Bosni znači u startu sebi zatvoriti neka vrata. I to ne zbog onih ignoranata koji ne znaju ništa o tome i misle da je bošnjački identitet vezan za ćevape i burek na Baščaršiji, nego upravo zbog nas samih, istih tih Bošnjaka kojima je draži svaki prosječni umjetnik s istoka i zapada od nas nego mi sami, vrijedni i jedinstveni! Neku noć sam otišla u kino sa legendom BiH glumišta Kaćom Dorić koja je više od pedeset godina provela u teatru, dobila je sve teatarske nagrade i odigrala repertoar u životu na kojem joj mogu zavidjeti mnoge svjetske glumice. Krenule smo da sjednemo na dvije stolice koje su bile slobodne ali nas je neki mladi momak vratio i rekao da su ta mjesta isključivo za VIP.  Nije taj mladi čovjek kriv što ga niko nije naučio. Okrenule smo se i našle druga mjesta, a onda smo se pogledale ko su to ljudi koji sjede na tim silnim ViP mjestima, a ima ih podosta, i mogle smo se samo grohotom nasmijati na sve to. Kakvu budućnost ponuditi mladim ljudima u ovoj zemlji gdje neka starleta može biti gošća festivala, a mnoge naše kolege kao da ne postoje. Nedopustivo je mali broj glumaca koji se pojavljuju na našim filmskim i teatarskim festivalima i niko se ne pita zašto je to tako? Mogu Vam navesti mnogo ovakvih primjera ali sam već u godinama kada ne mogu trošiti vrijeme pitajući se zašto je to tako... Ja se upravo spremam na jednu svjetsku naučnu konferenciju na kojoj ću prezentirati svoj rad o velikom britanskom pjesniku Ted Hughesu, to ću raditi pred profesorima i stručnjacima sa Oxforda i Cambridgea. Rad mi je prihvaćen u vrlo jakoj konkurenciji i na to sam vrlo ponosna. Na proljeće idem držati workshop u Makedoniji sa mladim evropskim glumcima, pripremam nekoliko stvari za objavljivanje, predajem studentima koji dolaze iz raznih krajeva svijeta, ovo ljeto sam snimila dva kratka i jedan dugometražni film sa mladim rediteljima koji su željeli moje prisustvo i iskustvo....oprostite, ali ja nemam vremena u životu ni za šta osim za pozitivnu priču. Radim na sebi, usavršavam se, okružujem se ljudima od kojih mogu nešto naučiti, uživam u svojoj porodici i dvoje predivne djece... i smatram da sam vrlo bogata i sretna žena.

Nakon što ste dobili bezmalo sve najvrednije glumačke nagrade u zemlji i regiji, i odigrali veliki broj glavnih i zapaženih uloga, otišli ste na postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje ste magistrirali i doktorirali. Postoji li sličan slučaj u glumištu ovih prostora, da jedan uspješan glumac postane uspješan naučnik, doktor nauka i univerzitetski profesor?

- Kad ljudi iz svijeta pročitaju moju biografiju uglavnom se hvataju za glavu jer se takve biografije ne sreću tako često. Ovdje se ta biografija uglavnom ignorira. Ja sam prvakinja drame Sarajevskog ratnog teatra i to samo zahvaljujući mom teatarskom ocu Safetu Plakalu, čovjeku koji je cijenio i volio glumce iznad svega. Ako pogledate repertoare drugih teatara nećete me nigdje naći, ali zato kad pogledate repertoar Sartra vidjećete da su desetine kolega iz drugih teatara prodefilovale scenom Sartra i tu su neki od njih ostvarili svoje najbolje uloge i dobili prve nagrade. O ulogama koje sam odigrala ne treba da govorim, kao i o nagradama. Ne bavim se uopće time ima li me dovoljno i treba li me biti još i gdje? Nikada se nisam opijala uspjehom nego željom za znanjem, zato stalno učim. Sad me već silno zabavlja činjenica da me neki ljudi ne smiju pogledati u oči zbog gesti koje im ne zamjeram, ali isto tako i ne zaboravljam. Moja biografija je jedinstvena na ovim prostorima, ali je moja, i ne upoređujem se ni sa kim. Ima jedna japanska poslovica koja kaže: “Samo strpljenje i vrijeme pretvaraju dudovo lišće u svilu.” Sve će to vrijeme poravnati upravo onako kako treba.

Osim u Bosni i Hercegovini, glumili ste u teatru i na filmu u Velikoj Britaniji, Austriji, Turskoj, Italiji. Rijetki znaju kako je teško uspjeti u zemljama sa vrhunskom tradicijom teatra. Zašto ste se uopće vratili u BiH?

- Zato što nisam nikada mislila odlaziti iz BiH da se nije desio rat. I to sam otišla zato što me je moja majka bukvalno spremila i poslala vani. Igrala sam u sjajnim teatrima, ali nikada nisam osjetila tu satisfakciju i sreću kao kad igram našim ljudima diljem Bosne. Moj povratak je bio odluka zbog koje nikada nisam požalila.

Kada se govori o vašim ulogama u pozorištima u BiH, onda je obavezna „Aj Carmela“ sa stotinama predstava sa Draganom Jovičićem.

- Ta predstava je svojevrsni fenomen u BiH teatru. Održao je kvalitet i naša vjerna publika koja je prepoznala s koliko ljubavi igramo predstavu i koliko sebe dajemo u čitavu tu priču. Najljepše je što mladi svijet dolazi na predstavu, to nam daje snagu i nadu da prepoznaju poruku koja govori o neophodnosti borbe protiv fašizma, koja podsjeća na vrijednost svakog ljudskog života kao i na moć i važnost individualne geste. Ponosni smo što iduće godine 19. marta slavimo tačno dvadeset godina igranja predstave Ay Carmela.

Kako sa ove vremenske distance komentirate reakcije koje je prije 15-tak godina izazvala vaša izjava usred Beograda, da vam je zadovoljstvo što ste antifašističku predstavu „Ay Carmela" odigrali u agresorskoj zemlji?

- Kao i tada, i sada bih to isto ponovila. Ne znam gdje je problem da se to kaže i ponavlja svakodnevno. Užas koji je prošao naš narod ne može se shvatiti nikada, to normalan ljudski um nije u stanju da pojmi. Mnogo sam istraživala i dalje istražujem sve što se dešavalo i kako godine prolaze primjećujem da mi nije nimalo lakše. Moram spomenuti da sam tada dobila i podršku od ljudi iz Srbije koji nisu zatvarali oči pred bezumnom fašističkom politikom koju je neko vodio u njihovo ime. Ko je želio da zna, mogao je znati. I povodom toga citirala bih jednog predivnog čovjeka, nastavnika iz Bijeljine i prijatelja mog oca koji je propatio štiteći svoje susjede Muslimane, to je čika Lazar Manojlović koji je rekao: “Ja se ne bojim naroda, ja se bojim izroda.” E, zbog tih izroda mi nemamo pravo na šutnju bez obzira kojem narodu pripadamo.

Kao desetogodišnja djevojčica ste ušli u pozorište. Pamtite bezmalo 40 godina bosanskog pozorišta. Igrali ste i radili sa mnogim velikanima bh. glumišta, od kojih mnogi više nisu među živima, poput Zaima Muzaferije, Zorana Bečića, Sulejmana Kupusovića i drugih. U svojim razgovorima govorite lijepo o kolegama. Nedavno ste se prisjetili Nade Đurevske, koja je donijela u BiH vrijedne glumačke nagrade. Za manje od mjesec dana će biti godina kako je Nada napustila ovaj svijet. Koliko ste o glumi naučili od njih?

- Naučila sam mnogo i od njih, a učim i svakodnevno od ljudi koje srećem, pa i od mladih kolega. Mene su stariji glumci uvijek voljeli i pazili jer sam i ja njih beskrajno poštovala. Za sve te ljude vežu me lijepe uspomene i pamtim divne geste koje sam doživjela od njih. Npr. Zoran Bečić mi je na adresu poslao predivnu orhideju kada sam rodila svog sina Skendera i pošto smo igrali zajedno u predstavi “Katarina Kosača”, napisao je poruku: “Za moju kraljicu i njenog princa!” Takve geste se nikada u životu ne zaboravljaju. Umro je šest mjeseci nakon toga. I zbog toga sam ja svakog 29. marta, na godišnjicu njegove smrti, na groblju Lav. Sa mojom kolegicom i njegovom velikom prijateljicom Kaćom Dorić položim cvijeće, a nakon toga nas dvije odemo na kafu da prepričavamo anegdote kojih se sjećamo o Zoranu. To je eto nešto što ja i dalje činim da sačuvam u sebi uspomenu na ljude koji su prema meni bili dobri, koji su me voljeli i poštovali. To je za mene uvijek bilo veliko.