Članica Senata Sveučilišta u Zagrebu usprotivila se dodjeli počasnog doktorata Draganu Čoviću

Senat Sveučilišta u Zagrebu na jučerašnjoj je sjednici dodijelio počasni doktorat članu Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Draganu Čoviću. I dok se počasni doktorati inače dodjeljuju uz pljesak i opće svečanije raspoloženje, jučerašnje izglasavanje doktorata nije prošlo glatko – 12 članova Senata bilo je suzdržano, a pet ih je bilo protiv. Osim toga, profesorica Đurđica Čilić Škeljo s Filozofskog fakulteta dužim je obraćanjem Senatu argumentirala zašto se počasni doktorat Čoviću ne bi trebao dodijeliti, piše srednja.hr, prenosi agencija Patria.

Na aprilskoj sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu, rektor Damir Boras pred članove je Senata stavio svoj prijedlog da zagrebačko sveučilište dodijeli počasni doktorat Čoviću. Svoj je prijedlog prošli mjesec naširoko objasnio, a jedan od kratkih zaključaka koji se mogu izvesti je da se Čovića valja proglasiti počasnim doktorom jer brojne Hrvate koji se iseljavaju iz BiH, priroritetno upućuje u Hrvatsku čime se snažni odjeci depopulacije u Hrvatskoj manje brojčano očituju.

Obraćanje Senatu prenosimo u cijelosti.

Argumenti protiv dodjele počasnog doktorata Draganu Čoviću.

Na zidu ispred ove dvorane stoje fotografije osoba kojima je naše sveučilište dodijelilo počasne doktorate. Među njima su i oni koji su to priznanje dobili zbog političkog oportuniteta ili konjunkturnih procesa međusobnog osnaživanja trenutno utjecajnih političkih figura unutar Hrvatske ili između Hrvatske i drugih zemalja. Ako dodijelimo ovaj doktorat, bit će to još jedna takva politička gesta Senata.

Međutim, vani, na hodniku, među fotografijama počasnih doktora, i ona je Nikole Tesle, Lavoslava Ružičke, Vladimira Mažuranića, Tomaša Masaryka, Dorothy Hodgkin, Vladimira Preloga. Uvjerena sam da Draganu Čoviću među njima nije mjesto.

U izvještaju povjerenstva navodi se da je Dragan Čović započeo karijeru „u teškim trenucima ukidanja Hrvatske Republike Herceg Bosne“. Podsjećam povjerenstvo i sve članove ovog senata da u međunarodnopravnom smislu ta republika nikad nije postojala, a da je bosanskohercegovačkim, a posebno bosanskim Hrvatima, osim onim malobrojnima koji su se njezinim osnivanjem okoristili, donijela nepreglednu štetu. Projekt Herceg-Bosne, koji je prokazan i na Međunarodnom sudu u Hagu, a čiji je Čović dosljedni politički nastavljač, zapravo predstavlja tragediju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Nadalje, u izvještaju povjerenstva navode se i Čovićeve rukovodeće funkcije u mostarskom poduzeću „Soko“, u kojem je šest godina bio i generalni direktor. Tim neospornim činjenicama, potpunoj istini za ljubav, valja dodati još jednu – s kojom povjerenstvo možda nije bilo upoznato ali postoji dokument o tome objavljen nedavno i u hrvatskim medijima – Dragan Čović je u poduzeću „Soko“ za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini ratne logoraše bošnjačke nacionalnosti koristio za prisilni rad. Želimo li doista ovo sveučilište opteretiti hipotekom pristajanja na tako teške kompromitacije u kontekstu ratnih logora?

Argument povjerenstva o Čovićevu zalaganju za vladavinu prava provocira da se podsjetimo: protiv Dragana Čovića vođena su tri sudska procesa – jedan je vezan za organizirani gospodarski kriminal odnosno njegov mandat ministra financija i aferu s iznuđivanjem i primanjem mita od vlasnika mesne firme Lijanović, za što je prvostupanjskom presudom osuđen na pet godina zatvora. Na drugostupanjskom sudskom tijelu presuda je ukinuta. Drugi sudski proces, 2009. godine, pokrenut je optužbom koja Čovića tereti za pogodovanje određenim osobama u kupnji nekretnina. Treći put je optužen 2010. godine, za zloupotrebu položaja u prijenosu duga Hrvatske pošte i telekoma na privatne firme. Ni u jednom od tih procesa Čović nije osuđen.

Danas bi ovaj senat trebao donijeti odluku o dodjeli počasnog doktorata aktivnom političaru iz susjedne države, nositelju velike političke i ekonomske moći stečene dubioznim načinima, za čije se ime vežu i nečasne radnje poput političkog kadroviranja na mostarskom Sveučilištu, kaznene prijave, prisilni rad ratnih zarobljenika u logorima, nerazjašnjene okolnosti naglog bogaćenja.

Podsjećam zato da je Sveučilište prosvjetiteljska institucija, koja pruža utočište i nove mogućnosti ljudima od znanja, i moralo bi uvijek i po svaku cijenu, težiti emancipaciji od političke i ekonomske moći, a ne njezinu dodvoravanju. S pravom možemo posumnjati u autonomiju ovog sveučilišta i njegovih najviših upravljačkih tijela ako ono u trenutku kad je na vlasti HDZ u Hrvatskoj, dodijeli počasni doktorat čelnom čovjeku sestrinske stranke u BiH.

Dopuštam da je glavni motiv povjerenstva i rektorova prijedloga, želja da se dodjelom ovog priznanja dadne simbolička potpora hrvatskom narodu, koji nedvojbeno jest u nepovoljnom položaju u Bosni i Hercegovini, osipa se i napušta BiH, a u Republici Srpskoj i nestaje. Valja u tom kontekstu uzeti u obzir da je za odlazak i nestanak Hrvata u Bosni i Hercegovini a napose u Republici Srpskoj, jedan od glavnih krivaca i politika Milorada Dodika s kojim Čović već godinama njeguje prijateljske odnose i izvrsno surađuje, a jučer je najavljena i koaliciju HDZ-a i najjače srpske političke stranke kojoj je Dodik na čelu.

Sigurna sam da se ovaj senat može dosjetiti drukčijeg, mudrijeg i korisnijeg načina da osnaži položaj Hrvata u susjednoj državi. Pozivam vas da se odlučimo na taj drugi, i za Hrvate u BiH i za ovaj Senat, puno bolji i etički ispravniji put.