Ništa lakše od umiranja

Piše: Elvedin Nezirović

VIJEST. – Osamnaest godina – toliko je prošlo otkako sam saznao za smrt Olova Boréna i Roberta Karlströma. Nikada neću zaboraviti to kišno, februarsko jutro.

„Džeki Arklof (Jackie Arklöv), bivši vojnik HVO-a, kojeg je 1995. godine Viši sud u Mostaru proglasio krivim za ratne zločine počinjene u hercegovačkim logorima Dretelj i Gabela, jučer je na Okružnom sudu u Norčepingu (Norköpping) u Švedskoj, osuđen na doživotnu robiju zbog ubistva dvojice policajaca, Olova Boréna i Roberta Karlströma, u odmaralištu Maleksander (Malexander), u regiji Ostergotland (Östergötland), 28. maja 1999. godine…“

Otprilike tako je glasila novinska vijest, koju sam pročitao u jednom kafiću u Feićevoj ulici. Nisam mogao da vjerujem sopstvenim očima, a opet, znao sam da je sve to istina, ne zato što su novine pisale o tome, nego zato što mi se činilo toliko nemogućim. Odjednom me je obuzela panika. Pogledao sam u djevojku koja je mijenjala pepeljaru na stolu, nesvjestan odvratnosti koju su maločas u meni izazvali njeni grubi, natečeni prsti, gotovo bez noktiju. Jedva sam uspio platiti račun, smotati novine i izići napolje.

RAĐANJE NACISTE. – Priča o Jackieu Arklövu, bivšem vojniku specijalne postrojbe HVO-a „Ludvig Pavlović“ i pripadniku švedskog neonacističkog pokreta „Narodna republikanska armija“, počinje u glavnom gradu Liberije, Monroviji, 1973. godine. Njegova majka Betty dala ga je u sirotište nakon što ju je napustio čovjek s kojim je živjela, izvjesni Amerikanac po imenu Joe, o kojem se zna jedino to da je bio oficir mirovnih trupa u toj afričkoj zemlji. Prema riječima švedskog novinara i pisca, Michaela Sandelina, koji je o Arklövu napisao knjigu „Den Svarte Nazisten“ ili u doslovnom prijevodu „Crni nacist“, njegovo pravo ime bilo je Dzei Bar. U dobi od dvije godine usvojio ga je bračni par Arklöv iz Ankarsunda, malog sela u regiji Västerbottens na sjeveru Švedske.

Arklöv je rastao i bio vaspitavan u porodici koja mu je nastojala obezbijediti sve što je jednom djetetu potrebno za normalno djetinjstvo, ali je, i pored toga, vrlo rano shvatio da će život među ljudima druge boje kože biti sve samo ne lijep i idiličan. Crnčuga, crnačko kopile, berač pamuka, samo su neka od pogrdnih imena kojima su ga oslovljavala djeca u školi. Po prirodi svadljiv i ratoboran, odgovarao im je pesnicama, a kada je shvatio da je fizički superiorniji od većine njih, počeo je i sam izazivati tučnjave, zbog čega je vrlo rano dospio pod posebnu prismotru socijalnih radnika. Autorica knjige „Smärtpunkten“ (doslovan prijevod bio bi „Bolno mjesto“) o ubistvima u Malexanderu, švedska novinarka, Elisabeth Ǻsbrink, s kojom sam, prije nekoliko godina, imao priliku razgovarati, uvjerena je da su ova rana i prilično traumatična iskustva u mnogome uticala na ono što će Jackie Arklöv kasnije postati.

Još kao tinejdžer, Arklöv je počeo čitati knjige s ratnom tematikom. Posebno su ga oduševljavale one koje su se ticale Drugog svjetskog rata. U njima se prvi puta susreo s nacističkom ideologijom, koju će kasnije u potpunosti prihvatiti i slijediti, usprkos svom porijeklu i boji kože. Kako je i sam jedne prilike izjavio, simpatije prema Hitleru i njegovim idejama, u početku su se javile na posve drugoj razini: u školi je učio da naciste treba mrziti i on je, upravo zbog toga što je to mišljenje bilo općeprihvaćeno, prema njima počeo gajiti izvjesnu naklonost. Bile su to godine kada je u svemu onome što je okolina smatrala pogrešnim, nepoželjnim i odbačenim, bez problema mogao prepoznati sebe i svoju sudbinu.

Njegova opsesija ratovanjem i vojničkim životom odvest će ga najprije u švedsku vojsku, u mjesto Arvidsjaur, a zatim i u legionarsku komunu Aubagne, na jugu Francuske, odakle će, tokom Domovinskog rata u Hrvatskoj, otputovati za Zagreb, s namjerom da se bori na strani Hrvatske vojske, ali će, spletom raznoraznih okolnosti, krajem 1992., doputovati u Čapljinu, gdje će se priključiti jedinicima HVO-a. Tu će započeti Akrlövova ratna priča, koja će za posljedicu imati na desetine mučenih i ubijenih mahom bošnjačkih, ali i srpskih civila, i zarobljenih vojnika u selima u okolici Čapljine, na Dubravskoj visoravni, te u logorima Dretelj i Gabela.

Zloglasni logor HVO-a  Dretelj u Hercegovini

MUČENJA. – „Jackie Arklöv je imao svoje metode“, ispričao mi je, prije nekoliko godina, Osman Eminović, tada predsjednik stolačkog Udruženja logoraša i jedna od žrtava Arklövovih tortura. „Volio je da tuče crijevom od protivpožarnog aparata. Međutim, često je koristio i sve drugo što bi mu se našlo pri ruci – kundak puške, dršku pištolja, dijelove namještaja ili nekog inventara. Bio sam svjedok kada je pred kantinom kasarne u Gabeli, Smaju Mešića, iz Višića, udario lopatom po zatioku, od čega je ovaj automatski izgubio svijest. Dok je tako ležao, krv mu je lila iz glave, a Arklöv je nastavio da ga udara. Ne znam kako je Smajo preživio sve to…“

Osmana Eminovića Arklöv je pretukao nekoliko puta. Obično je to radio crijevom od protivpožarnog aparata. „Na vrhu crijeva nalazi se šaraf koji, prilikom udarca, doslovno otkida meso s kostiju“, pričao mi je. „Ne sjećam se koliko me je puta udario njime. Obično bih se već nakon prvog udarca, srušio na zemlju i ostao tako ležati nemajući snage da se pridignem.“

Ahmet Cernica bio je oficir Armije RBIH i, baš kao i Osman Eminović, jedna od stalnih Arklövovih žrtava tokom boravka u logoru Gabela. On je u logorima tzv. Herceg-Bosne proveo tačno 333 dana, a od „bliskih susreta“ s Arklövom, nikada se nije oporavio. „Jednoga dana Arklöv je došao s nekolicinom svojih drugova i, skupa s još nekoliko logoraša, izveo me napolje“, pričao mi je. „Bilo je ljeto, podne, vrućina… Bilo je ugodno za promjenu izaći iz logoraškog podruma u Gabeli gdje je smrdilo na izmet i mokraću, obzirom da smo bili prisiljeni nuždu obavljati u istoj prostoriji u kojoj smo jeli i spavali. Problem je bio u tome što nikada niste znali kuda vas vode. Možda na strijeljanje. Možda na degenek. Možda na rad…“

Taj dan su logoraši odvedeni na rad, u kasarnu Gabela, gdje su cijeli dan krpili i nosali vojničke krevete. Kada je posao bio obavljen, Cernicu su odveli u kupatilo. „Odvili su slavine na tuševima“, kaže. „Gurnuli su me pod vodu i onda me počeli tući. Trik sa slavinama često su primjenjivali u logoru: radi se o tome da kad hladna voda udara u tijelo, ono može duže izdržati u stanju svijesti. To istovremeno znači da duže podnosiš bol. Duže patiš. A to je ono što su željeli: da patimo.“

Arklöv je uvijek prednjačio u tučnjavama. Njegova specijalnost bila je da tuče crijevom od protivpožarnog aparata. „Usporedbe radi“, dodaje Cernica, „udarac crijevom od aparata boli barem deset puta više nego kad te neko udari pendrekom. To govorim iz iskustva, jer sam u logoru iskusio i jedno i drugo.“ Arklöv ga je najprije tukao rukama i nogama, a onda je dohvatio protivpožarni aparat i udarao ga njime do besvijesti, do te mjere da je od batina koje je primio, doživio kliničku smrt. „Davno, kao mladić, slušao sam o tome: kad srce prestane kucati, duša napusti tijelo. I, zaista, to je istina. Ja sam u tom trenutku svoje tijelo gledao s neke visine. Gledao sam kako ga udaraju, gaze i mlate, ne osjećajući više ništa, nikakvu bol: kao da se sve to dešavalo nekome drugom, ne meni. Poslije su ostali logoraši iznijeli moje tijelo i bacili ga na kamion. Sve sam to gledao. Vidio sam muhe kako se roje na mom krvavom licu. Kroz kožu su izvirivali oštri vrhovi mojih kostiju. Onda je uslijedila tama. Potpuni mrak.“

NIŠTA LAKŠE OD UMIRANJA. – Cernicu i Eminovića intervjuirao sam za potrebe romana koji pišem, radnog naslova „Ništa lakše od umiranja“. Jackiea Arklöva, omalenog i tada neobično gipkog mladića, starijeg svega tri godine od mene, prvi i jedini put sam vidio 1. maja 1995. godine: u uniformi HVO-a, s ulisičenim rukama i licem ukočenim od straha, proživljavao je sudbinu svojih žrtava – doveden u vojni zatvor da prenoći, bio je bespomoćan, ostavljen na milost i nemilost neprijateljskim vojnicima, s malim izgledima da preživi ili, u najmanju ruku, prođe bez ozbiljnijih posljedica. Uhapšen je nekoliko sati ranije u ulici Alekse Šantića, kada je, pijan i nakljukan kokainom, greškom pao u ruke policajaca koji su osiguravali linije razdvajanja u centralnoj gradskoj zoni. Odmah je priveden u najbližu stanicu, odakle je, nakon kratkih konsultacija civilnih i vojnih vlasti, proslijeđen jedinici vojne policije u koju sam bio regrutovan godinu dana ranije. Prilikom hapšenja, u džepu košulje je imao fotografiju na kojoj ga je oralno zadovoljavao, kako smo tada pretpostavljali, jedan logoraš.

Istog dana, kasno poslijepodne, dok sam s kolegom stajao ispred improvizirane Arklövove ćelije smještene u veliki, unproforski kontejner u dvorištu kasarne, stigao je neki vojnik. Široki obod slamnatog šešira skrivao mu je pogled; o ramenu mu je visio kalašnjikov. Iz borbenog prsluka izvadio je kutiju cigareta bez filtera i ljubazno nas počastio. Nije se predstavio; tražio je tek pet minuta nasamo s Arklövom. „S kim?“ pitao sam. „S Arklovom“, ponovio je i pojasnio: „S crncem, kojeg ste danas uhapsili.“ Moj drug mu je objasnio da to nije moguće i zamolio ga da se udalji, ali je on repetirao pušku, zaprijetivši da će nas poubijati ako odmah ne uradimo ono što traži. Kada se napokon urazumio, skinuo je prsluk i košulju i pokazao nam ožiljak na lijevoj plećki. „Ovo je od vašeg štićenika“, rekao je. „U logoru je kidao meso s mene i tjerao me da ga jedem.“

Pet godine poslije tog događaja, kada jednog zimskog jutra u novinama pročitam da je Jackie Arklöv osuđen za ubistvo dvojice policajaca u švedskom odmaralištu Malexander i kada, pet-šest godina poslije toga, odlučim o svemu tome napisati knjigu, potražit ću tog čovjeka s brazgotinom na lijevoj plećki, koji je – ne pod prijetnjom smrću (koliko mi je samo logoraša reklo da je smrt lijepa), već zbog straha od novih i još strašnijih tortura – jeo svoje meso. Provjerio sam izjave svjedoka s Arklövog suđenja na Višem sudu u Mostaru, razgovarao sa stotinama logoraša i s nekolicinom njegovih žrtava, raspitivao se u arhivama svih armijskih brigada u Hercegovini, pregledavao slike stradalih i nestalih, ali nigdje nisam našao nikakvog traga koji bi mi otkrio identitet tog tajanstvenog čovjeka.

Od te večeri, kada sam ga prvi puta čuo, ime Jackiea Arklöva, stalno će mi dolaziti u raznim pripovijestima vezanim za zlodjela počinjena u hercegovačkim logorima i selima, a nakon što saznam da je pogubio Olova Boréna i Roberta Karlströma, postat ću opsjednut njime do te mjere da ću imati noćne more iz kojih ću se buditi okupan znojem i s ubrzanim lupanjem srca. Sve i da je dobar dio onoga što sam čuo u vezi s njim bilo pretjerivanje, sama pomisao da su se o njemu ispredale tako stravične priče, pokazivala je da se radi o osobi koja u svojoj bestijalnosti nadmašuje najgore iz sorte ratnih zločinaca. Istražujući njegova zvjerstva, došao sam do zaključka da su, u velikoj galeriji likova, koje su razni sudovi, uključujući i onaj u Haagu, osudili zbog zločina nad civilima i ratnim zarobljenicima, među ljudima koje su rat, moć i bezakonje pretvorili u čudovišta, samo rijetki dolazili do takvih krajnosti kao Jackie Arklöv.

DOSSIER MALEXANDER. – Olov Borén i Robert Karlström bili su policajci Policijske stanice u Mjölbyu, u regiji Östergötland. Kada su, u petak, 28. maja 1999., stigli na redovnu smjenu, odmah su obavješteni da se u gradu Kisa, udaljenom nekih stotinjak kilometara južno od Mjölbya, dogodila pljačka. Poučeni nekim ranijim iskustvima, odlučili su krenuti prema odmaralištu Malexander, malom mjestu u njedrima östergotlandskog okruga, s bezbroj uskih, sporednih puteva u okolici, gdje je svakom bjeguncu vrlo lako zamesti trag.

Negdje oko 16:00 sati, pored njih je prošla bijela Toyota Avensis. Borénu, koji je sjedio na suvozačevom mjestu i održavao kontakt s policijskom bazom u Motali, auto je odmah postao sumnjiv, pa su odlučili da krenu za njim. Dvije minute poslije, Borén je zatražio od dežurnog operativca u bazi da provjeri registarske oznake BTZ 786, bijele Toyote Avensis. Provjera tablica u kompjuterskoj bazi podataka je rutinski posao koji obično ne traje dugo, ali je potrebno izvjesno vrijeme dok se korisnik programa uloguje u centralni sistem. I upravo u trenutku dok se na ekranu kompjutera ispisuje podatak koji otkriva da je riječ o kolima unajmljenim u Stockholmu, dežurni dispečer u slušalicama začuje Borénov glas: „Ovaj stvarno vozi jako čudno.“ Kasnije se ispostavilo da su to bile njegove posljednje snimljene riječi.

Prema forezničkoj istrazi čije sam isječke imao priliku čitati – na engleski mi ih je, tokom moje posjete Policijskoj stanici u Mjölbyu, preveo Lars Gustafsson, vrlo blizak prijatelj poginulih policajaca – Borèn je u razmjeni vatre koja je uslijedila bio ranjen u obje noge i ruku, a Karlström u glavu. Nakon što su oba policajca bila onesposobljena, ali još uvijek živa, jedan od trojice pljačkaša, prišao je najprije Karlströmu, a potom i Borènu, i ispalio im po jedan hitac u glavu.

U narednih sedam dana, švedska policija je uspjela identificirati i uhapsiti počinioce ovog zločina. Radilo se o trojici članova neonacističke grupe Narodna republikanska armija: Tonyu Olssonu, Andreasu Axelssonu i Jackieu Arklövu. Iako na suđenju, koje je počelo na jesen te godine, nije utvrđeno ko je izveo smaknuća policajaca, nepune dvije godine poslije, Jackie Arklöv je priznao da je on bio taj koji je brutalno pogubio Olova Boréna i Roberta Karlströma, dvojicu mladih očeva (Borén je imao dvije kćerke, Ceciliu i Saru; Karlström sina Oscara i kćer Lineu). 

NA NIŠANU. – U rano jutro, 2. maja 1995. godine, sjedio sam u improviziranoj stražari sklepanoj od dasaka i, zadužen za Arklövovu bezbjednost tokom noći, kroz prozorčić zatvorskog kontejnera povremeno motrio njegovo komešanje u mračnoj unutrašnjosti. Negdje oko četiri ujutro, pripalio sam cigaretu, povukao nekoliko dimova i ispustio ih prema nebu koje je počinjalo da rudi. Vidjevši užareni vrh cigarete u razrijeđenom mraku, Arklöv je iznenada ustao i gurnuo glavu među rešetke na prozoru. Iz očiju su mu izbijali takva hladnoća i ravnodušnost da sam osjetio kako mi se stomak grči od straha. Tražio je cigaretu.

Nisam znao kako da se postavim. Trebalo mi je vremena da se priberem i razmislim šta da uradim, ali kada je ponovio svoj zahtjev, jer to je uistinu zvučalo kao zahtjev, rekao sam mu da se kupi unutra ili ću mu prosvirati mozak. Nije me htio poslušati, i ja sam repetirao pušku. Gledao sam njegovo lice u tirkiznom praskozorju, između ušica na puščanoj cijevi. Stajao je tamo, šaka ispruženih kroz rešetke na prozoru, potpuno trezven i svjestan okolnosti u kojima se nalazi. Vrlo dobro se sjećam tih ruku; bile su neprirodno mirne. Ničim nisu odavale čovjeka čija je sudbina neizvjesna, niti se po njima dalo naslutiti da se radi o rukama koje su mučile i ubile na desetine, a možda i stotine ljudi. „Ti prava piska“, procvilio je, na lošem bosanskom, odnsono hrvatskom jeziku. „Ne smije bum-bum. Ti piska.“

I tada sam, u jednom kratkom djeliću sekunde, pomislio: „Zašto ne bih završio s tim? Toliko ljudi bi voljelo da to učinim.“ Vidjeti ga u samrtnom hropcu, nisu li to u tmini logoraških hangara priželjkivali svi oni nad kojima se iživljavao? Nije li to u trenutku najvećeg poniženja poželio i logoraš s fotografije? Ili čovjek čije meso je kidao s plećke i tjerao ga da ga žvaće, a čiji identitet nikada nisam saznao? Ta misao –  nažalost ili na sreću, to ni danas ne znam – nije se prenijela na pušku koju sam držao u ruci.

Nikada nisam prestao da se pitam šta bi se dogodilo da sam znao da od toga zavisi život dvojice nevinih ljudi, negdje na sjeveru kontinenta? Da sam nekim djelićem svoje intuicije mogao pretpostaviti da, ostavljajući Arklöva u životu, Olovu Borénu i Robertu Karlströmu izričem smrtnu kaznu. Jer, na neki način, oni su umrli te noći – ono što se dogodilo četiri godine poslije, bila je samo formalnost.

OSJEĆAJ. – Otada su prošle godine. Nakon presude Višeg suda u Mostaru, gdje je osuđen na trinaest godina zatvora, Arklöv je ubrzo izručen Švedskoj, nakon razmjene ratnih zarobljenika između Armije RBIH i HVO-a. Za trideset dana, koliko je proveo u švedskom zatvoru, okružni tužilac u Stockholmu nije uspio prikupiti dovoljno dokaza za podizanje optužnice, što, s ove distance, zvuči potpuno apsurdno. Postojali su ljudi, žrtve njegovih zločina – trebalo ih je samo pronaći i organizirati njihovo svjedočenje, baš onako kako je to, pod pritiskom hercegovačke dijaspore i švedskih medija, urađeno deset godina poslije. Umjesto toga, švedsko pravosuđe je, uz basnoslovnu otštetu, Arklöva pustilo na slobodu i time mu omogućilo da uradi ono što je uradio četiri godine poslije.

Po naredbi koja je stigla 2. maja 1995., Arklöv je ubrzo iz bezbjedonosnih razloga premješten u jablanički, a poslije nekoliko sedmica, i u konjički vojni zatvor. Od te noći, prati me osjećaj kojeg se ne uspijevam osloboditi, osjećaj da sam ovaj život proživio samo radi jednog trenutka – onog u kojem sam Jackiea Arklöva držao na nišanu.