Sjećanje na Ivana Stambolića: „U opkoljenom Sarajevu sam stalno bio na ivici suza“

BiH, (Patria) - Pred Specijalnim sudom u Beogradu 23. februara davne 2004. počelo je suđenje optuženima za ubistvo nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića. Ivan Stambolić je bio demokratska alternativa zločinačkom režimu, ali ga je Slobodan Milošević izbacio iz politike stvarajući u Srbiji šovinističku euforiju.

Nakon svega Miloševićev režim ga je brutalno likvidirao 25. augusta 2000. godine. Tri godine nakon ubistva, jedan od ubica je progovorio i ostaci Ivana Stambolića pronađeni su zakopani na Fruškoj gori. Govorilo se da je teško ranjen i, čak, tako ranjen živ zakopan.  Bila je to politička presuda i mafijaško ubistvo. Zanimljivo je da se do danas u srpskim medijima piše loše o Stamboliću, a da se odnedavno govori i o namještenoj saobraćajnoj nesreći Stambolićevoj kćerki Bojani. Ona je smrtno stradala 1988. godine, nakon godinu dana otpora njenog oca Miloševićevom fašizmu.    

Sarajlije se sjećaju njegove posjete izmučenom i masakriranom gradu u aprilu 1995. godine. Novinari Radija Slobodna Evropa napravili su tada intervju sa Stambolićem. Najzanimljiviji su dijelovi koji upravo govore o Stambolićevim doživljajima u opkoljenom Sarajevu.

U Sarajevo je sa grupom Beograđana doputovao u vrijeme opsade grada. Bilo je proljeće 1995. godine. Novinari su ga pitali zašto je krenuo na taj riskantan put?

“Zbog ljudi u Sarajevu i solidarnosti sa tim ljudima”, rekao je Stambolić. “Ali i zbog ovih ovdje, koji su bili protiv ubijanja, razaranja i uništavanja jednog grada i ljudi u njemu. I zbog onih koji su time komandovali i upravljali. Kao što sam tada u Sarajevu rekao, da jednim takvim činom pokažem da rodoljublje, ako nije čovjekoljublje, onda je lažno.”

“Svaki susret je u Sarajevu, u tih nekoliko dana, bio uzbudljiv. Stalno stisnuto grlo i gotovo na ivici suza. Mnoge pamtim. Razgovori i dani koje sam proveo sa Izetom Sarajlićem su mi ostali u veoma dubokom i živom sjećanju. Ali, ispričao bih jedan, kada je već o susretima riječ. Išao sam parkom između Vlade i Predsjedništva. Neka kišica je promicala, neka je žena pristojno obučena i uređena, sredovječna, išla sa kišobranom u ruci i skrenula je u tom parku u kome smo bili nas dvoje, nikoga okolo nije bilo, pravo ka meni. Bilo je malo neobično. Prišla je, pokušala je da našto izgovori, nije uspjela, zagrlila me i počela da plače. Onda je to trajalo, meni se učinilo dugo, ali je to bilo nekoliko trenutaka. I meni se grlo steglo. Bili smo u tom zagrljaju, žena se odvojila, otišla i riječ nije progovorila. Otišao sam u Predsjedništvo i trebalo mi je dosta vremena da se smirim. Ta žena me je očigledno prepoznala, televizija nas je tih dana mnogo pokazivala. Mnogo takvih susreta je tamo bilo. I sa starim prijateljima i sa novim koje smo sticali, koji su nam pričali šta su sve doživljavali od granata. Bio je to put koji se ne zaboravlja. I bilo bi mi mnogo žao, bio bih mnogo siromašniji, da to nisam učinio”, sjećao se Stambolić.

Zbog granatiranja je grupa morala kroz tunel:

“To je jedno putešestvije, jedna Odiseja, koja je za svoju priču. Prvo kroz taj tunel. Doveli su nas pred taj tunel nekako u sumrak, ulicama koje su zaštićene. Ušli smo u njega, voda do koljena. Neko koferče nosim. Interesantno je da je on devetsto i nešto metara dug, a na pola smo se svi preznojili. Kada smo izašli, tamo nas je čekala vojska. Prepoznali su nas, lijepo su nas dočekali. Tu smo dugo ostali. Znojavi smo bili, a bilo je veoma hladno. Sušili smo se nekako na toj hladnoći, nigdje se nije imalo ući. Mislio sam da sigurno dobijam zapaljenje pluća. Tješilo me je da ćemo nekako stići u Split, a valjda tamo ima bolnica. Ti vojnici, svi od reda, su nas pitali što nam je ovo trebalo, zašto ovo, što ovo, šta počinismo sebi. Ti razgovori sa njima su bili doživljaj, kako su oni vidjeli taj rat.”

Otmičari i ubice Ivana Stambolića, njih desetak, dobili su oko 200 godina zatvora. Ratni huškači Miloševićevog režima su još na vlasti u Srbiji.