Ko neće brata za brata, hoće međunarodnu zajednicu za gospodara

Kada hitna pomoć zakasni, pacijent umire ili mu se šanse za umiranje znatno povećavaju. Hitna milionska pomoć za Bosnu i Hercegovinu je stigla. Ali, samo do ćorsokaka političke nedoraslosti i politikantskog poigravanja sudbinom države i njenih naroda.

Kakva je to hitna pomoć i ko je pacijent prema kojem je upućena, ako ni više od mjesec od njenog pokretanja nije stigla do svog cilja.

“Dogovorili smo se! Imamo dogovor! Pobijedili smo! NE mi smo pobijedili!...”. I danas odjekuju poruke Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića o tobožnjem dogovoru kako će se sredstva MMF tranše dijeliti. Sve što je uslijedilo poslije sublimira se u samo jednoj sintagmi - opet su nas slagali.

Doživotni partneri u zločinima prema narodima koje predvode opet su izigrali sistem i građane.

Trvljenje oko toga ko i kako će vraćati kredit, disfunkcionalno Vijeće ministara, lažni pregovori i iscenirana kriza.

Dugo već gledamo taj film. A opet nijemo iznova ponavljamo svaku scenu. Ponavljati priču da narod može promijeniti vlast koja se poigrava s njegovom sudbinom spada među najveće i najpostojnije laži javnog mijenja koje traju dvije i po decenije.

Ne, narodi u ovoj državi niti mogu niti im je dozvoljeno mijenjati vlast koju štite institucije međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. To je surova istina svih procesa ovih poslijeratnih 25 godina.

Priča je stara, igrači su novi. Nekad OHR, nekad Delegacija EU, uvijek ambasade najmoćnijih svjetskih zemalja. Četvrt vijeka traje eksperiment koji nad svima nama koji živimo u BiH, odnosno životarimo, provode strane sile. Zbog toga nam je naprijed zabranjeno, a nazad se više i ne može.

Uvijek, po pravilu, možda bolje reći smjernicama eksperimenta, kada institucije države ne djeluju u skladu sa svjetskim centrima moći, nađe se neki činovnik međunarodne zajednice koji će daleko od očiju javnosti, uz bogatu trpezu, nagovoriti poglavice troplemenske zajednice da oni ispune ono što pomenuti centri moći žele.

Tako smo dobili hitnu pomoć koja nam više ne treba. Ta hitna pomoć pretvorila se u sredstva spremna za pogrebnu aktivnost. A pogreb je odavno spreman za sve što je u ovoj zemlji funkcionisalo do pojave koronavirusa. Turizam, izvoz, proizvodnja…

I gle čuda. Sva sredstva bit će dostupna nakon prestanka stanja nesreće uzrokovane koronavirusom. A korona nije ni otišla, počela je politička utrka i borba za što bolju poziciju na izborima.

Parlamenti, vlade, sudovi, tužilaštva… su institucije koje bismo čim prije trebali zatvoriti, jer su nemoćne, a sve više i nebitne. Ostavimo se priče o nezavisnosti, suverenosti, demokratiji i sistemu.

To je u državi eksperimentu samo birokratija koja guta, proždire milione.

Priča je jasna, pošten svijet u političkom blatu BiH ne može ni uspjeti, jer međunarodnoj tiraniji ne trebaju pošteni. Treba im sve suprotno od pošten i poštovan.  Zato valjda i sarađuju samo s onima koji iza sebe imaju optužnice, afere, kriminal, pohlepu i razornu moć po sve što funkcioniše.

Takvima nisu džepovi puni oraha, svaki od njih ima po tovar. A takve je lakše kontrolisati. Priča koja se ponekad i nađe u medijskim izvještajima o zavrtanju ruku domaćih egzekutora je opet jedna besmislica i laž.

Zašto bi međunarodna diktatorska zajednica zavrtala ruke onima koje kontroliše. To su oni čiji su sudski procesi završavali nestankom dokaza. Sve mi se više čini da su dokazi negdje u toj međunarodnoj zajednici. Tu su i oni koje je međunarodna zajednica na tenkovima dovela na vlast. I onda očekuju da narod mijenja takvu vlast. Bez tenkova će to biti teško.

A, kada toj međunarodnoj zajednici zatreba oni svoje pijune pozovu, javno nam se nasmiju u lice, iza paravana nam pripremaju još jedan koridor propasti.

Put kojim nas poput tri stada vode međunarodna zajednica i domaći podanici odavno je stranputica za ambis. Sve je očiglednije da se ta stranputica sužava, a provalija postaje dublja.

Tako je to možda i moralo biti, jer ko neće brata za brata, hoće tuđina za gospodara.

A tuđinu se izgleda osladilo!