Lovi ribu... ako za Boga znaš

„Prvo što sam naučio u školi bilo je to da su neki ljudi glupi; drugo, da su neki još gluplji. Budući da u tom uzrastu nisam shvaćao da je stvar zrelosti, profinjenosti i gospodskoga držanja pretvarati se da ne zamjećuješ tu temeljnu i određujuću razliku u životu, jednako kao što se pretvaraš da ne vidiš vjerske, rasne, spolne, klasne, imovinske ili (ovom popisu zadnje pridodane) kulturne razlike, na svako učiteljicino pitanje usplahireno sam dizao dva prsta kako bih pokazao da znam tačan odgovor“ (Pamuk, Istanbul). Ne bih rekao da sam s godinama posta(ja)o pametniji. Dakle...

Gdje i kako povući tanku liniju između nužne odbrane i osjećaja sigurnosti s jedne i naoružavanja i obučavanja rukovanju oružjem besmislenog i bezidejnog mnoštva iz kladionica i steroidima nabrijanog i ozbiljno upitnog mentalnog statusa mnoštva iz teretana? Gdje i kako povući još tanju liniju između „doktrine naoružanog naroda“, osposobljavanja za rukovanje smrtonosnim oružjem i davanja (ne kamena nego) puške budali u ruke i serijske / masovne proizvodnje topalovića, čauševića, gačića... koji se najavljuju kao pravilo, a ne izuzetak (Prohić)? Gdje i kako povući gotovo nevidjljivu liniju između straha od budućnosti na koju sluti reklamiranje namjenske industrije / proizvodnje za „zlu ne trebalo“ do najave predvojničke obuke i donošenja definitivne odluke o kupovini karte u jednom pravcu za „bilo-gdje-samo-ne-ovdje“? 

I čemu služi Armija?! Šta bi, u svim gorenavedenim slučajevima, trebala biti „predvojnička“ obuka ako za njom ne slijedi „vojnička“ i to u „postkonfliktnom društvu u kojemu nije riješeno (nijedno ozbiljno) pitanje, a kamoli zbrinjavanje osoba kojima se izriče zatvorska kaznu obveznog psihijatrijskog čuvanja i liječenja ‘plutajućih’ psiholoških ili patoloških bombi“ (Prohić), prepunoj legalnog i ilegalnog naoružanja i još punijoj povratnika sa raznih stranih ratišta kao i onih koji nisu stigli ili nisu uspjeli otići da za život zarade ubijajući druge ljude... u zemlji koja je u stanju svakovrsne napetosti i permanentne krize već duže od četvrt stoljeća, a kojoj se s proljeća najavljuje nova/stara, migrantska koja se napose lahko može pretvoriti u katastrofu nesagledivih razmjera bez da iko bude dodatno prevojničen i naoružan? 

I ko bi tada, ovdje više ikad, uopće bio siguran?! I u šta? Ovdje policajce ubijaju tako da se ubica nikada ne otkrije, a kamoli uhapsi; ovdje djecu ubijaju i, kažu da svi znaju ko ih je ubio ali niko ne smije da kaže; ovdje branitelje sude kao ratne zločince, a presuđene ratne zločince puste u prijateljske Srbiju i Hrvatsku na odmor sa kojeg se nikada ne vrate...

I, na kraju – a trebalo je na početku – gdje i kako povući debelu liniju između ukazivanja da nije dobro ono što nije dobro i vrlo izvjesne opasnosti da budeš proglašen prizivateljem novog genocida, uskraćivateljem prava na odbranu... ugroziteljem bilo kojeg „svetog skloništa iza kojih se ljudi kriju otvarajući sve više prostora za ljudsko zlo. Čovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe, da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. To je podsticaj za zajedničku neodgovornost. Teško čovječanstvu dok je tako...“ (Selimović, Tvrđava)

Malo li nam je što politika u BiH – čak ni reality show-u – nego cirkus? Malo li nam je što se o svakom susretu dvojice ili trojice političara razglaba kao da je riječ o ne-znam-kakvom historijskom sastanku? Malo li nam je što o piscima, slikarima, naučnicima... govorimo tek kad umru, a političari su u središtu javne pozornosti, potpuno zaštićeni od bilo koje vrste javne odgovornosti kakvu god glupost da izvale iz svojih jadnih i patetičnih umova? 

Traženje odgovora na (sva) gornja pitanja, znam, sličilo bi utvrđivanju šta je starije kokoš ili jaje? 

Ja vjerujem (u) Boga pa odavno već sliježem ramenima uvjeren da je sve, pa i naše vladare, stvorio Bog... kako i zašto, nemam pojma. Haman kako smo zaslužili. 

No, kad se već spomenusmo Boga i vladara... Kad je Timur Lenk osvojio Nasrudin Hodžin vilajet, pozove on Nasrudina, kao najmudrijeg čovjeka u selu, kod sebe pa ga upita:

- Nasrudin-efendija, ti sigurno znadeš da su mnoge slavne vojskovođe ljudi zvali: „Bogu mili“, „Od Boga slavljeni“, „od Boga darovani“ i tome slično... Šta misliš kako bi mene zvali?

- Tebe bi sigurno zvali “Bože nas sačuvaj”!

Ove naše bi u predmetnom kontestu mogli odazivati na ime "Ne dao Bog nikome".

No, na kraju ovog razmišljanja nešto što mi je usput naumpalo. Ne znam ko bi pohađao tu predvojničku... jer ovdje slabo da ima muška... kako među masom što šuti poklopljena ušima, tako i među ovima što se svim silama upinju da rukovode zemljom. Jer još nisam čuo da se pojavio iko, ijedan kojemu njegova funkcija, mjesto i plate nisu draži od zemlje, naroda, države, da je stisnuo petlju i rekao: „To nije dobro Predsjedniče...“, „Nisi u pravu Predsjedniče...“, „Zašto ne loviš ribu... gospodine Predsjedniče? Izgleda velika ludost, što i jest, ali postane najveća strast. I brani čovjeka od njegovih ludosti. Svijet se može rušiti, a ti ćeš, nepomičan, buljiti u vodu. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu ludost. Da je vlast pametna, naredila bi svima: ne pušku nego, udicu u šake, pa na rijeku, lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. 

Kažem ti: lovi ribu... gospodine Predsjedniče!“