Bošnjački krug kredom

Kome mi Bošnjaci pričamo da smo za Bosnu i Hercegovinu? Šta smo uradili od ove Federacije i trećine, na kojoj smo trebali napraviti primjer za državu i mjesto dostojnog života?

Četvrt vijeka nakon rata, genocida i užasnih zločina kao da svjesno zaboravljamo naše žrtve. U sarajevskim medijima se mjesecima ne može pročitati ni jedne riječi o presudama Mladiću, Karadžiću i Prlićevoj grupi. Gdje nam je solidarnost? Osjećaj za komšiju? Osjećaj za boračku pravdu? Naravno da nismo ni blizu onoga što smo bili usred rata, kada smo u najgoroj gladi i bijedi dijelili zadnje zalogaje. Kad smo bili spremni na svaku žrtvu. Jedan visoki oficir bezbjednosti me je ušutkao kad sam mu govorio o herojstvu boraca Gornjeg Vakufa koje je on uhapsio za navodni šverc početkom 1995. godine: „Kakvi heroji, pusti te šuplje priče“, rekao je, a ja sam mu odvratio: „Ja znam te ljude, ali ti pojma nemaš o njihovom herojstvu.“ Žestoko smo se posvađali.

Danas, nažalost, četvrt vijeka poslije, država ne zna tačno ko su joj bili istinski heroji odbrane, a ko obične domobranske brojke. Dvadeset pet godina bez boračkog registra je sramota bošnjačke vlasti u Federaciji.

Šta smo uradili od zdravstva? Naši vrhunski ljekari imaju manje plate od zadnjih i uglavnom neobrazovanih uhljeba u javnim preduzećima. Govori se o odlasku mladih, ali ne daj Bože da ti vrhunski ljekari, od kojih nam životi zavise, krenu iz ove zemlje.

Narod smo čiji primjerci uglavnom gledaju da se uvale u javna preduzeća i administraciju. Država to potiče tako što strašnim porezima pljačka realni sektor, dakle one koji proizvode i od kojih zavisi budućnost svih nas. Sve je na prodaju i sve se kupuje, pa i radna mjesta. Nedavno mi se jedan taksista žali da je svu ušteđevinu dao za licencu, koja znači egzistenciju njegovoj porodici.     

U osnovnom obrazovanju smo od djece napravili slučajeve. Osnovna škola postala je mjesto strašnog eksperimenta. Nedavno mi se jedna majka žali da joj je sin u prvom razredu već nakon dva-tri mjeseca škole dobio da radi nekakve testove i odmah su počele traume, stresovi i suze. Djeca nam u osnovne škole idu kao na mučenje. Tu počinje takmičenje sa 15 do 18 predmeta. Novi predmeti se izmišljaju, novi tereti se stavljaju na leđa, a nove gluposti guraju u glave toj dječici. U „zaostalim i nerazvijenim“ zemljama poput Švedske, Danske, Norveške ili Finske učenike ne ocjenjuju sve do srednje škole. Zadnji primitivci su nam djeci oteli djetinjstvo.

Posebna priča su udžbenici. Davno sam čitao kako je jedan kulturnjak iz Islamske zajednice BiH kao svoje najdraže književno djelo stavio „Braću Karamazove“ od Dostojevskog. To je vjerovatno najgori islamofobični  roman u historiji svjetske književnosti. Jednom prilikom sam listao srednjoškolsku čitanku i vidio dijelove Braće Karamazov. Pogledao sam impresum: Bivši učenik medrese, kulturnjak, potpisao je čitanku u kojoj je stavio isječak iz „Karamazova“. Ne trebaš uništavati narode. Uništi im obrazovanje i  nesposobni će zavladati. Pogledajmo fakultete po Međeđama, donjim i gornjim. Fakultetske diplome samo što ne prodaju po granapima. Čovjek ne može da vjeruje da se to događa ovdje, pred našim očima i u ovoj državi.

Ne čitamo, ne obrazujemo se koliko bi morali nakon svih preživljenih užasa.   

Godinama se vrte jedne te iste laži na društvenim mrežama. Nedavno je objavljena vijest da je u Tuzli majka pretukla bebu i bacila je u kontejner. Novinari portala Raskrinkavanje.ba su objasnili da se radi o laži i da je beba o kojoj se govori Jacob iz Oregona, u SAD, a da su fotografija i događaj stari više od godine dana. Ali, ta laž se još vrti po mrežama, a umnožavaju je i dijele uglavnom Bošnjaci. Sudeći po društvenim mrežama Bošnjake je najlakše nahuškati na lažne vijesti i obmane.

Priča o moralnoj obnovi je tegobna. Politika je uglavnom od nemoralnih napravila ugledne bošnjačke primjerke.   

Pravosuđe smo pretvorili u oslobodilačke snage. Gdje nam je ta pravna država? Kako je moguća ovolika nekažnjivost? Pored enormnih količina korupcije, kako je moguć toliki broj oslobađajućih presuda? Unutar tužilaštava i u sudskim porcesima očigledna je strategija revizionizma prošlog rata. Bošnjak iz Brčkog za šamar dobije kaznu kao i šestostruki ubica bošnjačkih civila.  Moglo bi se danima nabrajati šta su Bošnjaci uradili od sebe. I što je najgore šta su uradili od svoje sudbine i budućnosti svoje djece.