Sjećanje Ivana Stambolića na posjetu Sarajevu tokom opsade

Prije 23 godina 24. septembra 1987. godine održana je Osma sjednica Saveza komunista Srbije, na kojoj je svoj put u ratove i zločine počeo Slobodan Milošević, piše agencija Patria.

Tada se Milošević obračunao sa umjerenom strujom Ivana Stambolića i Dragiše Pavlovića. Stambolić je bio demokratska alternativa Miloševiću, ali ga je nakon dva mjeseca Milošević izbacio iz politike.

Nakon svega brutalno ga je likvidirao 25. augusta 2000. godine. Tek tri godine nakon ubistva, jedan od ubica je progovorio i  Stambolićevi ostaci pronađeni su zakopani na Fruškoj gori. Govorilo se da je teško ranjen i tako ranjen živ zakopan.

Sarajlije se sjećaju njegove posjete izmučenom i masakriranom gradu u aprilu 1995. godine.

Novinari Radija Slobodna Evropa napravili su veliki intervju sa Stambolićem. Najzanimljiviji su dijelovi koji upravo govore o Stambolićevim doživljajima u opkoljenom gradu.

RSE: U Sarajevo ste putovali još u vrijeme rata i u vrijeme opsade tog grada. Bilo je to proljeće 1995. godine. Vi ste bili tamo sa prvom organizovanom grupom Beograđana. To je bio riskantan put, ne samo zbog toga što se tamo pucalo, već se trebalo i vratiti. Zašto ste se odlučili za taj put?

Stambolić: Zbog ljudi u Sarajevu i solidarnosti sa tim ljudima. Ali i zbog ovih ovdje, koji su bili protiv ubijanja, razaranja i uništavanja jednog grada i ljudi u njemu. I zbog onih koji su time komandovali i upravljali. Kao što sam tada u Sarajevu rekao, da jednim takvim činom pokažem da rodoljublje, ako nije čovjekoljublje, onda je lažno.

RSE: To ste tada rekli Sarajlijama?

Stambolić: Da, to sam rekao tada, a sjetio sam se sada.

RSE: Koji susret vam je bio najuzbudljiviji?

Stambolić: Svaki susret je u Sarajevu, u tih nekoliko dana, bio uzbudljiv. Stalno stisnuto grlo i gotovo na ivici suza. Mnoge pamtim. Razgovori i dani koje sam proveo sa Izetom Sarajlićem su mi ostali u veoma dubokom i živom sjećanju. Ali, ispričao bih jedan, kada je već o susretima riječ. Išao sam parkom između Vlade i Predsjedništva. Neka kišica je promicala, neka je žena pristojno obučena i uređena, sredovječna, išla sa kišobranom u ruci i skrenula je u tom parku u kome smo bili nas dvoje, nikoga okolo nije bilo, pravo ka meni. Bilo je malo neobično. Prišla je, pokušala je da našto izgovori, nije uspjela, zagrlila me i počela da plače. Onda je to trajalo, meni se učinilo dugo, ali je to bilo nekoliko trenutaka. I meni se grlo steglo. Bili smo u tom zagrljaju, žena se odvojila, otišla i riječ nije progovorila. Otišao sam u Predsjedništvo i trebalo mi je dosta vremena da se smirim. Ta žena me je očigledno prepoznala, televizija nas je tih dana mnogo pokazivala. Mnogo takvih susreta je tamo bilo. I sa starim prijateljima i sa novim koje smo sticali, koji su nam pričali šta su sve doživljavali od granata. Bio je to put koji se ne zaboravlja. I bilo bi mi mnogo žao, bio bih mnogo siromašniji, da to nisam učinio.

RSE: Vi ste doputovali avionom. Tada je bilo primirje i nekoliko dana se nije pucalo. Međutim, baš u vrijeme dok je prva grupa Beograđana bila u Sarajevu, stvari su se zakuhavale, ponovo je počelo žestoko granatiranje, nije se moglo više vratiti, aerodrom je zatvoren. Kako ste se vi vraćali, kroz tunel?

Stambolić: To je jedno putešestvije, jedna Odiseja, koja je za svoju priču. Prvo kroz taj tunel. Doveli su nas pred taj tunel nekako u sumrak, ulicama koje su zaštićene. Ušli smo u njega, voda do koljena. Neko koferče nosim. Interesantno je da je on devetsto i nešto metara dug, a na pola smo se svi preznojili. Kada smo izašli, tamo nas je čekala vojska.

Prepoznali su nas, lijepo su nas dočekali. Tu smo dugo ostali. Znojavi smo bili, a bilo je veoma hladno. Sušili smo se nekako na toj hladnoći, nigdje se nije imalo ući. Mislio sam da sigurno dobijam zapaljenje pluća. Tješilo me je da ćemo nekako stići u Split, a valjda tamo ima bolnica. Ti vojnici, svi od reda, su nas pitali što nam je ovo trebalo, zašto ovo, što ovo, šta počinismo sebi. Ti razgovori sa njima su bili doživljaj, kako su oni vidjeli taj rat.