GODIŠNJICA OLUJE Hoće li Dodik čestitati svom partneru Čoviću?

Piše: S. Omeragić

U toku je obilježavanje 22. godišnjice hrvatske vojne akcije „Oluja“. U Bosni i Hercegovini se mnogi pitaju hoće li Milorad Dodik čestitati svom partneru Draganu Čoviću?

U RS-u prigovaraju Dodiku za mnoge promašaje. Prvi put se počelo govoriti o čudnim Dodikovim propustima. 

Aleksandra Pandurević, zastupnica u Paralamentu Bosne i Hercegovine je prošle sedmice posumnjala u Dodika:  "Kada krenete od... toga kako se bespogovorno šuti na proslave 'Oluje', kako dočeka Kolindu koja ide da proslavlja akciju 'Maestral' u kojoj je stradalo toliko Srba, od toga da se odustane od tužbe za zločine nad Srbima u Mrkonjić Gradu, te da je predao jasenovačku građu Hrvatskoj“.... Ona izražava sumnju da je predsjednik RS hrvatski čovjek. 

Dakle, sa srpske strane se prvi put otvara paket dugo prešućivanih zločina. Prije svega onoga u Mrkonjić Gradu. Zašto se taj zločin trebao dogoditi kad je u gradu bilo gotovo isključivo civilno stanovništvo i vrlo malo vojnika. Mnogi su mišljenja da se zločinom nad stanovništvom Mrkonjića trebao uništiti zajednički život i time oklevetati mjesto rođenja moderne Bosne i Hercegovine. Zašto se prešutkuje zločin nad civilnim stanovništvom Krajine? Nisu samo u pitanju Dodikovi dvostruki aršini. Riječ je o mnogo dubljem problemu: Potpunoj izdaji Krajina u Hrvatskoj.

Novinar Dragan Tanasić piše o zadnjim trenucima Jovana Raškovića, prvog političkog vođe Kninskih Srba.  Između njih je postojao iskren odnos. Rašković je Tanasiću rekao da je Milošević „opak i zloslutni paranoik“!

Nakon posljednjeg susreta sa Miloševićem, Rašković je sve ispričao Tanasiću, rekavši da je lider Srbije imao sulude zahtjeve: „Vi, profesore, treba da naložite krajiškim Srbima da isprovociraju nemire u Hrvatskoj“. 

“Jovan Rašković je bio na smrt izmoren… I kada se, sa najvećim naporom, podigao sa stolice, u namjeri da napusti kabinet, uslijedio je najčudovišniji Miloševićev zahtjev: „Čekajte, profesore, nisam još završio! Vi treba, takođe, da organizujete ubistva uniformisanih Srba u Krajini, milicionera i vojnika, pa da to pripišete zengama, a poslije toga da povučete sve svoje poslanike iz Sabora!!!“

„Dragane, zapamti i zabilježi ovo što ću ti reći… On je potpuno sumanut! Vidjećeš, samo za jednu noć on će nas – sve Srbe – u Hrvatskoj i Bosni izdati i ostaviti na cjedilu… Biće to „kristalna noć“ za sve tamošnje nesrećnike... Sve je to odavno pripremano u Miloševićevoj i Tuđmanovoj kuhinji.“ 

Ubrzo je Tuđman priskočio Miloševiću upomoć. Iz dvadeset minuta dugog razgovora zagrebački su mediji objavili nekoliko Raškovićevih rečenica izvađenih iz konteksta, kao što je ona: „Srbi su lud narod!“. Rašković je napadan od običnog svijeta na ulici i tada je definitivno dotučen. Tanasić zaključuje: „Lično sam ubijeđen da je taj podli čin izveden u dosluhu između Miloševića i Tuđmana, da bi profesora Raškovića osramotili kod svih Srba. Jer, baš u to vrijeme, oni su pravili svoje „historijske“ nagodbe u Karađorđevu.“

I danas se mnogi sjećaju izjave Borisava Jovića iz februara 1991. godine: „Srbi u Hrvatskoj su hrvatski problem, i što se nas tiče, Hrvati sa njima mogu raditi šta god hoće. Mogu ih nabiti i na kolac“.  U aprilu 1994. Feral Tribune će zabilježiti da je Jović krajiške Srbe nazvao „tim prokletim Srbima“. 

Dejvid Oven u memoarima piše da je bio šokiran kad su njemu i Sajrusu Vensu tada vodeće ruske diplomate Andrej Kozirjev i Vitalij Čurkin rekli da su „previše uvjereni u mogućnost da će se Srbi založiti za svoje 'svete krave' – Kosovo i Krajinu“.    

Kninska krajina i kninski Srbi su odavno bili založeni u stalnim i temeljitim trgovinama Miloševića i Tuđmana. Krajina je tu bila višak i smetala realnim podjelama. Posljednja najteža ofanziva na Bihać, trebala je etnički očistiti prostor Bihaćke krajine od Bošnjaka i u njihove domove se useliti kninski Srbi. Ali, kad je ofanziva propala, Milošević je rekao: „Franjo, eto tebi Cazinska krajina. To je turska Hrvatska i to mene ne interesuje“. 

Dakle Oluja je između Tuđmana i Miloševića davno dogovorena operacija protjerivanja Srba iz Hrvatske. Odbrane praktično nije ni bilo, a masovno i brutalno ubijanje civila je imalo za cilj izazivanje straha kojim će se Srbi definitivno odbiti od povratka u svoje domove.

O tim je činjenicama najviše znao Milan Babić, funkcioner Republike Srpske Krajine. On se nakon svega ubio, premda se uvijek nagađalo da se radilo o njegovoj likvidaciji. Milan Babić se protivio zbližavanju sa Karadžićem jer ga je smatrao lažovom i prevrtljivcem. Na Pale je, ipak, morao ići. Jednom prilikom, kada je za pomoć moljakao Aleksu Buhu, tzv. ministra vanjskih poslova Srpske Republike, on mu je odbrusio da ne traži hljeba preko pogače, jer im Tuđman nudi šest posto teritorija Bosne više ukoliko odustanu od Krajine. To je značilo da je Bosna već bila podijeljena između srpskog i hrvatskog fašizma. I to tako precizno da se njena teritorija može ustupati u procentima.

Karadžić je, nažalost, Kninsku krajinu prodavao za obične cisterne nafte i malu pomoć Hrvatske u hrani za stanovništvo RS. Tokom 1995. godine, nekoliko mjeseci prije nego što će početi vojnu akciju „Oluja“, Tuđman je pojačao pošiljke nafte za Karadžića. Dva konvoja nafte, jedan iz Splita, drugi iz Zadra krenuli su prema Bosni i Hercegovini. Pripadnici vojnih promatrača UN-a sve konvoje su uredno pratili. Po njima, ta nafta je bila poklon Srbima za pomoć vojnicima HVO-a i izbjeglicama nakon poraza od Armije RBiH. 

U septembru 1994. godine Hrvoje Šarinić piše o Karadžićevim prijedlozima Tuđmanu: „Bosanski Srbi su se spremni odreći Knina, premda su do sada prijetili ujedinjenjem s njime“. Šarinić piše da je jedan Srbin, biznismen iz Beča, bio česta veza za njegove kontakte sa Karadžićem. Tog septembra 1994. „biznismen“ je Šariniću predložio „džentlmenski sporazum Tuđmana i Karadžića“. Karadžić bi „po tom sporazumu spriječio ujedinjenje RS i RSK, a zauzvrat bi Hrvatska trebala ekonomski pomoći Republiku Srpsku i politički je deblokirati.”

Božidar Vučurević, jedan od lidera SDS-a je potvrdio: „Koliko je meni poznato postoji džentlmenski sporazum između Tuđmana, Milioševića i Karadžića da se razmijeni teritorija“...

Dok su padale Slavonija i SAO krajine Karadžić je granatirao Sarajevo, Bihać i koridor kod Brčkog i Odžaka. Iz svega ovoga je vidljivo da je RS pravljena ne samo na genocidu nad Bošnjacima nego i na žrtvovanju Krajiških Srba. Bila je to u historiji nezabilježena mješavina zločina i trgovine ljudskim životima i teritorijem. Treba reći da je organizovano iseljavanje srpskog stanovništva iz Kninske krajine počelo nekoliko dana prije „Oluje“, koja je navodno bila iznenadna operacija.

Previše je tajni koje još brižljivo čuvaju i srpska i hrvatska strane od svojih građana. Još samo da Dodik čestita Čoviću na uspješnom progonu kninskih Srba, pa da jedna od najvećih javnih laži sa ovim prostora definitivno postane prihvatljiva. Mnogi detalji govore da je saradnja lidera HDZ-a i SNSD-av definitivno oslonjena na davne dogovore Miloševića i Tuđmana, Karadžića i Bobana. Na sceni su jeftine žalopojke i još jeftinije suze srpskih medija nad sudbinom hrvatskih Srba.