Hoće li bošnjačka servilna politika propustiti priliku da se utvrdi istina o ratu u BiH

Piše: Esad Duraković, akademik

Rok za podnošenje tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid, odnosno rok za reviziju te tužbe, ističe uskoro – u februaru 2017. godine. U vezi s tim nisu zapažene u javnosti neke aktivnosti BiH – barem koliko je meni poznato – iako je riječ o problemu izuzetnog povijesnog značaja. Javnost ima pravo da zna da li se nešto radi na tome ili ne, jer agresija i genocid u BiH nisu izvršeni na političare koji su dužni da informiraju javnost i da djeluju u njenom interesu, nego su izvršeni upravo na tu javnost, na narod kao takav. Hoće li biti da političari u tom pogledu, odnosno u svojoj bahatosti, ne osjećaju obavezu niti da djeluju niti da obavještavaju javnost, kao što to ne osjećaju ni u bilo čemu drugom?! Eventualni nemar u ovom slučaju – kao propuštanje pravnički utvrđenih rokova – bilo bi ravno odustajanju od tužbe, a time bi ovdašnji subjekti, institucionalno i individualno, nužno bili odgovorni pred budućnošću i povijesti.

Valja naglasiti, realno, da je budućnost u saradnji i sa Srbijom: treba kročiti u budućnost koja jest u saradnji, ali pri tome je nužno imati u vidu da je to moguće samo onda kada se utvrdi odgovornost za stravičnu prošlost koja, takoreći, bijaše jučer ovdje a na kojoj se i danas temelji politika u BiH, a značajnim dijelom i politika Srbije prema BiH. Prošlost možemo “apsolvirati” samo preciznim utvrđivanjem činjenica u/o njoj, i samo tako možemo, optimalno neopterećeni, kročiti u izglednu budućnost. Sve drugo je “potrpavanje žara”, privremeno maskiranje Zla.

Naročito je zanimljivo, naravno, da bošnjački politički subjekt/i šute pred javnošću o ovome problemu. Postoje neke ozbiljne indicije koje izazivaju zabrinutost u vezi s tim, pored najvažnije činjenice da rok za reviziju Tužbe lagano i neumitno ističe:

1. Na izborima je izgubljena Srebrenica. Ona je više od svih općina u BiH: ona je simbol otpora, patnje, agresije; u njoj je izvršen genocid a danas njome ravna upravo osoba koja javno negira taj genocid. Tako se stvara kontekst koji objašnjava i ovaj muk o reviziji tužbe protiv Srbije.

2. Na bošnjačkog člana Predsjedništva BiH vrši se javni pritisak da (ponizno) pozove u posjetu predsjednika Srbije, Nikolića, i pri tome se naglašava da je bošnjački član Predsjedništva odgovoran što se NAJZAD ne realizira Nikolićeva posjeta. Pod tim pritiskom zamagljuje se činjenica da je srbijanski predsjednik četnički vojvoda, koji se nije odrekao toga „zvanja”, “titule”, “časti”, što znači, između ostalog, da se ni Srbija još uvijek nije distancirala upravo od onoga za šta bi BiH trebala odmah podnijeti zahtjev (revizija Tužbe).

3. Ploča na Vijećnici Grada Sarajeva može izgledati kao nešto efemerno, ali nije tako jer je riječ o faktu i, još više, o simbolici, te o ovome kontekstu u koji ona ulazi. Naime, kada je trebalo da Vojvoda uđe u Vijećnicu ta ploča je pokrivena da ne bi povrijedila Vojvodino dostojanstvo, a Pokrivače nije briga što su time povrijedili i Grad,  i Istinu, i Patnju koju smo preživjeli u vojvodsko/barbarski opsjednutom i ubijanom Gradu. Kakva je to patologija kada odlučite da u najbitnijem povrijedite sebe i sve svoje zato da ne biste povrijedili vlastitoga džellata?!

Ni tome nije kraj. Ovih dana može se čuti kako se s vrlo visokih mjesta u Sarajevu traži, čak, da se skine ta ploča sa simbola Sarajeva (Vijećnice) i simbola njegova stradanja, doslovce – njegova spaljivanja. To je naprosto nevjerovatno. Više nije dovoljno ni da se pokrije Ploča (sad je valja pisati velikim početnim slovom!), nego je, navodno, treba skinuti. Zašto? Zato da bi se „normalizirali“ odnosi sa Srbijom na čijem čelu je i danas Vojvoda!

Moglo bi se nabrajati još podosta indikatora koji alarmiraju na mogućnost da u servilnoj bošnjačkoj politici bude propuštena i prilika da se utvrdi istina o ratu u BiH. Istina, i ništa više.

Da bi odagnali sumnje javnosti o toj povijesno važnoj stvari, neka odgovorni subjekti u BiH informiraju javnost i neka djeluju u skladu s obavezama prema prošlosti i budućnosti...

Neka se ne ponižavaju strašne žrtve u minulom ratu, kao ni oni koji su ga preživjeli. Svaki eventualni poziv na revanš bio bi sulud, ali – ne može se pristati na žrtvovanje dostojanstva. Ovdje se traži samo Istina, jer se samo na njoj može graditi budućnost.