Prozor je bio početak udruženog zločinačkog poduhvata za koji su u Hagu osuđeni Prlić i drugi

Prozor je napadnut 25. oktobra 1992. godine. Zapovjednik brigade Rama Ilija Franić rekao je da mu je nasretniji trenutak u životu bio kada je dobio naređenje da zauzme Prozor.

Odmah su otvoreni konc-logori za Bošnjake u Rumbocima, Stojčevcu, te u brojnim halama i školama, gdje je HVO mučio bošnjačke civile, likvidirao ih, a žene silovao. U ovom brutalnom i iznenadnom napadu, te u konc-logorima ubijena su 122 bošnjačka civila, piše novinska agencija Patria.   

Pored prozorske brigade HVO-a Rama, u napadu na Prozor je učestvovala i brigada Eugen Kvaternik, koja je dobila ime po ustaškom nacističkom zločincu iz Drugog svjetskog rata. 

Zločini u Prozoru dio su optužnice Prlićevoj grupi za udruženi zločinački poduhvat.  

I pored stravičnog granatiranja bošnjačka sela Here, Kute i Šćipe su se odbranile. Stotine bošnjačkih domova je spaljeno, a sve džamije po okolnim selima u uništene.

Zabilježen je i jedan razgovor između komande i artiljerca. Artiljerac je dobio koordinate, ali je ipak promašio: „Kakav si ti ustaša kad od prve ne možeš pogoditi džamiju“, prigovorio mu je komandant. U isto  vrijeme HVO i neke jedinice regularne Hrvatske vojske napadali su Gornji Vakuf. Moćna artiljerija je stigla iz Hrvatske pa je sravnjeno nekoliko stotina kuća i u Prozoru i u Gornjem Vakufu. Artiljerijsku pomoć HVO-u u napadu na Prozor i Vakuf davala je i srpska haubička artiljerija sa oboda Raduše.

U Drugom svjetskom ratu, u Prozoru su četničke jedinice Draže Mihailovića napravile jedan od većih masovnih pokolja. Prema izvještajima četničkih komandanata „zapaljeno je 15 sela i zaklano 2000 šokaca i muslimana“. Sada su jedinice HVO-a imale podršku Vojske RS u napadima na Bošnjake. 

Dakle, puno prije općeg napada HVO-a na Armiju RBiH napadani su Novi Travnik u junu 1992., Prozor i Gornji Vakuf u oktobru 1992. i opet Gornji Vakuf početkom januara 1993. godine.           

Bilo je očigledno da su napadi planirani i dirigirani iz Zagreba. Dokaz tome nisu samo jedinice i artiljerijska podrška koja je prebacivana iz susjedne države. Jedan znakovit susret sa Tuđmanom u Zagrebu opisao je Bernar Kušner. Bio je 18. januar 1993. godine i već desetak dana trajali su napadi  HV i HVO-a na gradić Gornji Vakuf. Kušner je zatražio od Tuđmana da zaustavi napade na Gornji Vakuf. Hrvatska vojska i HVO su žurili da osvoje Vakuf i spoje zapadnu Hercegovinu sa srednjom Bosnom.

Kušner se sjeća: „Tuđman je ustao i na telefon izdao par odsječnih naredbi“... „Polagano, vrlo polagano, pokretima nalik na automat, vraća se do svog mjesta, sjeda i kaže: 'Eto gospodine Kušner, možete biti zadovoljni, zaustavio sam rat. To je moj poklon koji vam dugujem“.

Onaj ko je telefonom mogao da zaustavi rat, zasigurno ga je i počeo. I taj je bio gospodar rata. Sve ostalo su pokušaji revizije historije.