Članek

KRABIN MENTALITET BOŠNJAKA Narod u getu lomi noge svakom ko ga pokuša spasiti - 'ta će on, znam ga ja, nije ti to ta japija!

U suprotnom, umrijet će kao krabe. Samo što krabama Bog nije dao mozak i moć razmišljanja. A je li Bošnjacima, vidjet ćemo, čut će se!

Piše: Rasim Belko


 

Krabin mentalitet, znate li šta je to. E pa to vam je ono kada Bošnjake zatvorite u getoizirane zone, u neku baruštinu ograđenu žicom, a oni u iščekivanju da ih spase Amerikanci dok opstruiraju i sakate pokušaj svih onih koji bi samostalno napustili getoiziranu baru.

Da pojasnim, krabin mentalitet je zapravo sinonim za rakove u kanti, koji mogu pobjeći kada bi svi skupa krenuli i htjeli da pobjegnu, ali problem je kada neki od njih krenu, drugi ih vraćaju svom snagom držeći ih dovoljno jako da ih hendikepiraju i zauvijek ostave u kanti.

Poodmakla je faza krabinog mentaliteta Bošnjaka. Pohlepa i isključivi lični šićar su ih doveli u kantu. Dok su nacionalne akademije nauka Srbije i Hrvatske kreirale planove kako da rasture Bosnu, Bošnjaci su svojevoljno ulazili u žicom ograđeni geto, jer je njihovim vođama bilo dovoljno to što još imaju prostora za ostvarivanje ličnog interesa.

Prvi problem Bošnjaka je što zapravo nisu shvatili kuda vodi njihova prilično dirigovana seoba u ograđeni prostor bare. A nisu skontali jer je dio njihovih kolovođa uživao u blagodatima i okruženju svojih Bošnjaka, koji kontinuirano imaju stav i odgovor na kolovođina razmišljanja - klimnu glavom gore dole i poviču “tako jeee”.

Tako su Bošnjaci dovršili etničko čišćenje početo kao dio plana SANU-a za stvaranje velike srpske države. Što nisu očistili koljači Ratka Mladića i Radovana Karadžića, dovršile su kolovođe Bošnjaka. Bošnjačka sela i gradovi ostali su prazni, zarasli u korov loših politika. Bara se smanjivala, a teritorija srpsko-hrvatskog sveta širila. I eto Bošnjaka u getu.

Drugi problem je što Bošnjaci u geto granicama misle da su neka sila velika, ne shvatajući da su zapravo trostruko slabiji nego bi to i mogli zamisliti. Nije ih oslabila nikakva tuđinska ruka, već upravo ona pohlepa, koja je Bošnjacima podarila mnogo kolovođa, stranaka, ministara, sekretara. A nigdje lidera. Ili grupe pametnih koji bi nešto promijenili.

Geto je postao osinjak vrućih interesa, pa je u konačnici i ta getoizirana grupa rascijepljena na dvoje. One koji bi iz geta nešto pokušali, ali ih muči problem što nemaju smjelosti reći vođi da ih je odveo u ćorsokak. Drugi bi k'o biva nešto gradili i sarađivali s onim čuvarima žice oko geta, ali im je problem što čuvari neće da sarađuju. Čuvari ko čuvari, oni samo naređuju.

I šta će, Bošnjaci su se potom okrenuli stranim ko veli ahbabima. Zapad, samo zapad, reći će u svakoj raspravi gdje u geopolitičkoj slagalici tražiti partnera da barem olabavi žicu, ako je već ne može presjeći. Amerika, to je naš saveznik, vele. A i razumjeti ih je, toliko su zatvoreni i skučeni u bari da oni ne vide koliko je političkih tokova ispralo onu Ameriku koju su poznavali dok su nosili puške da onemoguće stavljanje žice. Teško se pomire s činjenicom da je Amerika proizvođač tih žica, a srpskohrvatska politika konzument.

I danas se iz bare (geta) čuju glasovi - mi ne smijemo izgubiti američko prijateljstvo. Naivno, naivnije od one djece u Srebrenici koja uzimaju bombone od presuđenog zločinca Mladića, dok im njegovi vojnici masakriraju očeve, braću, siluju majke, sestre…

Bošnjaci, narod koji je na svojoj koži osjetio genocid, najgori oblik zločina još od Svjetskog rata, nikako da nauče da samo zajedno mogu izaći iz geta. Mesije odavno nema, možda ga nije ni bilo. Nema ni Amerikanaca, oni sad igraju za one koji kontrolišu žicu. I doniraju novu žicu, da se bara što više smanji.

Zato bi Bošnjaci, bosanski muslimani u narednom vremenu trebali prestati tražiti lidera. Takvih imaju na pretek, ali na papiru. Prije da im treba neka grupa insana s vizijom, znanjem, ali nadasve poštenjem i spremnosti da bar pokuša izaći iz geta.

Sadašnji nisu spremni, boje se krenuti prvi. Ti koji bi došli moraju biti odvažniji, spremni na zidove izvana i iznutra. Ali, kako u krabinom bošnjačkom getu pronaći odvažne da rizikuju komoditet i izađu iz konformizma za viši cilj.

Teško. Ali ne i nemoguće. No, to zasigurno ne može biti jedan. Jer, svaka kraba koji je pokušao sam izaći iz kante, geta, bare, bio je oboren, a najčešće i slomljen da više nikada ne pokuša. No, viši cilj i ne traži slabe. Ne samo fizički i umno slabe. To ne mogu biti ni oni slabi na novac i neki drugi interes.

Patriotizam onih koji Bošnjake moraju izvući iz geta mora biti čist i pitak kao Una. Bez mrlja i repova. Grupa takvih znat će iskočiti iz geta, ali i preskočiti ograde. Svima drugima, makar i s najboljom namjerom, bit će slomljena noga uz povik ‘ta će on, znam ga ja, nije to ta japija.

A mnogo smo japije potrošili. Neke brže, neke ekstremnije. Sve nas je manje u bari, a oko ograde je sve više onih koji bi baru isušili. Vrijeme više nije na našoj strani. Dobili smo oružanu bitku, ali kraba (čitaj Bošnjak) rat dobiti ne može.

Jer, da bi se rat dobio treba mnogo više od želje i srkleta. A to dvoje javljaju se upravo iz nemoći, koju proizvodi mentalna i duhovna bijeda. Krabama bi sloga bila dovoljna da se izvuku iz kante. Bošnjacima treba isto, jer kada bi zbili redove, jasnije bi vidjeli najbolje među sobom. A tada bi bilo lakše formirati grupu za spas. Grupu iza koje će stajati svi.

U suprotnom, umrijet će kao krabe. Samo što krabama Bog nije dao mozak i moć razmišljanja. A je li Bošnjacima, vidjet ćemo, čut će se!

#BiH #RasimBelko #BosnaIHercegovina #KrabinMentalitet #Bošnjak #Geto