Patria u Obrovcu, selu u kojem je baba Aleksandre Pandurević držala Sidiku Hajruli kao robinju

Sidika Hajruli nije više među živima da svjedoči o torturi koju je prošla u zatočeništvu podruma kuće Tomane Kukričar - babe Aleksandre Pandurević - zastupnice SDS-a u Parlamentu BiH.

Reporteri bh. novinske agencije Patria posjetili su selo Obrovac, nedaleko od Hadžića, gdje o monstruoznim djelima babe Tomane svjedoči tek oronula kuća Kukričara. Sve izgleda sablasno. Sidika je umrla prije nekoliko godina. Baba Tomana također. Aleksandra Pandurević, koja bi mogla odgovarati za ovo ali i slična nedjela tokom agresije na BiH, već godinama uživa političku zaštitu.   

Sidika Hajruli: U kući babe poslanice Pandurević bila robinja više od tri godine

Prva o zločinima babe Tomane, ali i onima za koje tvrde da je radila Aleksandra Pandurević, progovorila je sestra rahmetli Sidike Izeta Omeragić, koja je svoja saznanja prvo iznijela u Udruženju nestalih Hadžićana, a nakon toga priču  podijelila sa novinarima i SIPA-inim istražiteljima. No, slučaj nikada nije procesuiran.

Rešetke na prozoru Sidikine ćelije i danas stoje (Foto: Patria)  

Sekretar Udruženja nestalih u Hadžićima Ferida Nišić, koja također traga za kostima brata, a oca je ekshumirala – kaže da je nezadovoljna radom Tužilaštva BiH u slučaju Sidike Omeragić, ali i u slučajevima ostalih ubijenih Hadžićana. Za ubistva više od stotinu ljudi sa područja ove općine još niko nije procesuiran, a porodice još uvijek tragaju za kostima oko 90 Hadžićana.

- Sjećam se da je Izeta bila puna ogorčenja i tuge, kao što smo i svi mi, kada nam je ispričala sudbinu sestre Sidike. Članovi udruženja su posjetili podrum u kojem je Sidika bila zatočena, obavili smo razgovore i sa inspektorima SIPA-e, ali nakon toga ništa nije učinjeno da se slučaj procesuira. Mi više ne znamo kome se obratiti, porodice žrtava su prepušteni same sebi – kaže Nišić za agenciju Patria.

Ona kaže da ne zna zbog čega Tužilaštvo BiH za 20 godina nije uspjelo privesti pravdi one koje su činili monstruozna djela u Hadžićima. Svjedoci zločina polako gube strpljenje, a mnogi od njih i umiru bez da su dočekali pravdu.

- Skoro smo imali sastanak u Tužilaštvu BiH gdje sam im otvoreno kazala da su traljavi i nezainteresirani. Mi smo im do sada poslali veliki broj dokaza, izjava svjedoka, razne dokumentacije...,  ali nikad ništa nisu učinili po pitanju ubijenih Hadžićana – ogorčena je Nišić.

Nišić: Tužilaštvo BiH je traljavo, dokaze im donosimo na noge, ali oni i dalje ništa ne rade (Foto: Patria)  

U Udruženju nestalih zid s imenima i fotografijama nestalih i ubijenih svjedoči o protekloj agresiji u ovoj općini, a Nišić priča da će i posljednji atom snage dati za istinu bez obzira što trenutno nisu zadovoljni podrškom organa vlasti.

I knjiga Aziza Tafre i Alena Almina Bašića „Hadžići – zločin bez kazne“ svjedoči o monstruoznim djelima pojedinaca u Hadžićima. U ovoj knjizi se na čak pet strana spominju zločini i Aleksandre Pandurević. Važno je napomenuti da je knjigu priznao i Institut za istraživanje genocida Kanada, a u knjizi se navode izjave svjedoka i dokumenti koji potkrijepljuju istinu.

Bašić je u razgovoru za Patriju također kazao da nije siguran koliko će ljudi dugo imati povjerenje u pravosudni sistem, jer je teško živjeti sa saznanjima da zločinci hodaju slobodni.

- Znam da je ubica mog oca policajac u Crnoj Gori. Pisao sam tužilaštvima, policiji, ali nikada konkretnijih pomaka nije bilo – priča Bašić.

Kuća babe Aleksandre Pandurević prodata je novom vlasniku, koji oko nje postavlja zid, pa će i posljednji dokazi o zločinima u ovoj kući uskoro biti uništeni (Foto: Patria)  

U knjizi Tafre i Bašića prenesene su i riječi predsjednika Udruženja logoraša Hadžići Fadila Vlajičića, koji se prisjeća tvrdnji starica iz Hadžića koje su svjedočile kako im je poslanica Pandurević zajedno sa svojom kolegicom Slobodankom Bobom Poliganović iz Hadžića otimala zlato i druge vrijednosti.

- Aleksandra ne govori istinu kada kaže da je tokom rata boravila u Beogradu, jer je 1993. godine bila u Hadžićima. Aleksandra je iz Raštelice kod Tarčina, u Hadžiće došla 26. juna 1992. godine nastanivši se kod svoje babe Tomane – kaže Vlajičić. U knjizi se dalje navodi da je nemoguće da Aleksandra nije znala da je kod njene babe Tomane kao rob čak tri godine bila zatočena Sidika Hajruli.

- Sjećam se dobro da su nas 23. februara 1993. informisali da je Sidika zarobljena kod babe Tomane i da prolazi kroz Isusove muke. Nažalost, ništa nismo mogli učiniti i kod Aleksandrine babe je ostala sve do marta 1996. godine – pojasnio je Vlajičić. On se prisjeća da su zatočenice uvijek prvo spominjale Aleksandru Pandurević, kao vrlo bezobraznu i opasnu djevojku, koja je tokom 1993. u pratnji srpske policije obilazila bošnjačke kuće radi otimanja raznih vrijednosti, a na punktovima u Hadžićima i Mostarskom raskršću pretresala je bošnjačke žene i djecu.

Nastavit će se...