Intermedijalnost u prozi Karima Zaimovića

Karim Zaimović (Sarajevo, 6. maj 1971. - Sarajevo, 13. august 1995.) bio je bosanskohercegovački novinar i pisac. Nakon završetka sarajevske Prve gimnazije 1989. godine i odsluženja vojnog roka upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, sa koje poslije nekoliko mjeseci prelazi na studij komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Od najranije mladosti intenzivno se bavi crtanjem i neumorno čita, naročito književnu literaturu.

Već u tim godinama kod njega se razvija velika ljubav prema stripu zahvaljujući kojoj izrasta u svestranog poznavaoca domaćeg i svjetskog stripa, tako da je napisao više vrijednih članaka kritika, osvrta i recenzija iz ove oblasti. Veoma rano se počinje baviti novinarstvom (sa nepunih 15 godina sarađuje na Radio Sarajevu). Piše o filmu, stripu, likovnoj umjetnosti i kulturi općenio, u mnogim časopisima, nedjeljnim i dnevnim listovima (Naši dani, Lica, Vidici, Quorum, Kvadrat, Patak, Slobodna Dalmacija, Nedjeljna Dalmacija, Književna revija, Mladina, Start, Erasmus, Oslobođenje, Večernje novine, Avaz, Ven, Sineast, Fantom slobode, Dani). Bio je stalni saradnik Nezavisnog radija Zid, a u prijeratnom periodu povremeno je sarađivao na Trećem programu TV –Sarajevo i programima Radio Sarajeva. Sve vrijeme rata proveo je u Sarajevu.

Nakon demobilizacije iz Armije BiH, u magazinu Dani uređuje oblast kulture. Sa Semezdinom Mehmedinovićem pokreće časopis za kulturu Fantom slobode u kojem obavlja dužnost zamjenika glavnog urednika. Piše pripovijetke i scenarija. Ostala su mu u rukopisu, nedovršena, dva romana. Umro je 13. augusta 1995. od posljedica ranjavanja – kao civilna žrtva jednog od mnogobrojnih granatiranja Sarajeva

Tajna džema od malina je jedina, posthumno objavljena, knjiga proze Karima Zaimovića. Jedanaest priča objedinjuje isto poetičko, postmoderno usmjerenje, što je kao paušalna kvalifikacija opetovano manje-više u svim osvrtima na ovu knjigu, bez produbljenijih analiza o rodoslovu te postmodernosti. Osobenost Karimove proze proizilazi iz intermedijalnosti koja se ispoljava na više planova i na dva dominantna nivoa: na prvom, u praksi manje prisutnom, u vidu intermedijskih selidbi literature na radio, i radija u literaturu; i na drugom, općem, u vidu interpolacija dramaturških, naratoloških i tematsko-motivskih znakova stripa u literaturu.

Po općoj definiciji „intermedijalnost je postupak kojim se strukture i materijali karakteristični za jedan medij prenose u drugi; jedan od tih medija obično je umjetnost“. Na prvom intermedijalnom nivou Karimove proze, na realaciji između radija i literature, imamo upliv jednog neumjetničkog medija u umjetnički izraz, i obratno, dok na drugom nivou, imamo postmodernu, netransparentnu relaciju između dva umjetnička medija, stripa i literature.

Većina od jedanaest priča iz Tajne džema od malina nastajala je u okviru emisije Josif i njegova braća, koju je Karim Zaimović uređivao na Radiju Zid. Tako barem piše u Karimovim pričama, a mi nismo nadležni da u to ne povjerujemo. Za svijet priče irelevantno je da li se njen radijski život dogodio stvarno ili literarno.

Ilustracije radi, evo kako se u Karimovim pričama pojavljuje radijski kontekst priče:

„U večerašnjoj emisiji serijala «Josif i njegova braća», pokušat ćemo da odgovorimo na to. (...) U večerašnjoj emisiji ciklusa «Josif i njegova braća» na radiju Zid Sarajevo... (...) Činjenica da je kontejner, tačnije reći vrsta modificiranog kovčega, u kojem su bile skrivene slike, nosio oznaku Trećeg Rajha podsjetila me na situaciju u kojoj sam se našao prilikom jedne ranije istrage vođene za potrebe emisije «Josif i njegova braća». (...) Tu priču rekonstruiramo u večerašnjem izdanju emisije «Josif i njegova braća». (...) Večeras, u osamnaestoj emisiji ciklusa «Josif i njegova braća»“

.(...) Sve Karimove priče ispričane su u prvom licu, auktorijalni pripovjedač je taj koji pokreće i raspliće priču, na njega se lijepe enigme i misterije, on ih prati ili razrješava, baš kao i Dylan Dog, od kojeg se razlikuje tek po profesionalnoj poziciji: prvi je bivši policajac, a Karim je novinar, istraživač, pisac koji o rezultatima svojih tobožnjih istraživanja obavještava javnost preko radijske emisije. U Karimovim pričama se isprepliću motivi i tematska interesovanja pisaca scenarija za stripove Marti Misterija i Dylan Dog koja su u osnovi postmoderna, kulturalna i interdisciplinarna, s tendencijom prelijevanja i u literaturu. Primjerice, dvije godine poslije Karimove smrti, Carlo Abrosini objavljuje strip Napoleone, koji još dublje ponire u okultna i paranormalna prostranstva. „Napoleone ima mogućnost da pristupa mjestu preko svoje moći snova i tako dolazi do zaključaka i otkrića koje inače ne bi mogao spoznati. On u svakodnevnom životu živi sa svojim snovima i daje im jednaku važnost kao i događajima i stvarima u stvarnom životu“.

(...)U svrhu našeg, skromnim ambicijama određenog, istraživanja, kupili smo na buvljaku tri sveske Marti Misterije i četiri sveske Dylan Doga, nadajući da ćemo zadovoljiti tragalačku intuiciju i u njima, makar u naznakama, pronaći podudarnosti sa Karimovom prozom. I nismo bili iznevjereni. Ko zna kamo bi nas dovelo obimnije istraživanje?! No, evo nekoliko znakovitih situacija iz Karimovih priča čije smo pandane pronašli u stripovima.

U priči Čovjek sa Šiljinim licem, kako smo već konstatirali, ima naznaka poetike kulturalnog stripa. Priča o Jakobu Esaloviću, slikaru koji je na svojim platnima predskazivao događaje, možda je najočitiji primjer poetike preplitanja pseudofaktografskih i stvarnosnih elementata. U svesci Marti Misterije, pod naslovom Kuća na granici sveta, glavni se likovi susreću sa slikarskom vizijom strave.

S druge strane, slike Jakoba Esalovića izazivaju sličan efekat, predskazujući krvave historijske događaje, na pariskom Bulevaru De Kapisin u podrumu

„Za tadašnje liječnike nije mnogo značila nepovezana priča poludjelog hotelijera o stravičnim slikama, koje su, kada je ušao u sobu, sa svih strana 'nasrnule' na njega, obasule ga svojim jezivim predskazanjima“.

U priči Čudo neviđeno pisac ide tragom jedne knjižice skromnog obima i čudna naslova, koja otkriva postojanje sarajevskog vampira.

„Pisac knjigu započinje izvještajem o tome kako se krajem 1913. u Sarajevu zbio niz nerazjašnjenih ubojstava za koje se policija trudila da ne dospiju do javnosti“.

(...)

Posljednja priča u zbirci je nedovršena i urednici su je naslovili (Bez naslova), stavljajući zagradama do znanja da je sve ostale priče naslovio autor. No, iako se priča završava nezavršenom rečenicom, ona djeluje dovršenom, jer je njeni narativni luk doveden do kraja. Na planu intermedijalnosti, ni u jednoj priči kao u ovoj radijski kontekst nije tako funkcionalan. U prethodnim, radio je samo medij preko kojeg pisac saopćava rezultate svojih „istraživačkih poslova“. Ovdje, pak, radio je agens radnje, svojevrsna pozornica za istraživanje životnih puteva dvojice Sarajlija, Aleksandra Antonijevića i Karima Zaimovića, odabranih sistemom kompjuterskog izvlačenja, a čija je jedina sličnost što su rođeni iste godine. Radijsko istraživanje pokreće čitav lanac koincidentnih događaja:

„Ali, slučaj, baš slučaj htio je da Aleksandar Antonijević postoji i da baš u tom trenutku emitiranja emisije sluša svoj životopis u emisiji «Josif i njegova braća». (...) I, eto, sve je bilo spremno za završni čin igre slučajnosti, slučajnosti koja je u tkanju sudbine jednu nit opustila da bi drugu zategla“.

(Cijeli esej „Intermedijalnost u prozi Karima Zaimovića“ mr. Fatmira Alispahića može se pročitati na https://www.youtube.com/user/TvTuzland)