Mimari mira na putu iz labirinta

U predvečerje 449. skokova sa Starog mosta, na terasi restorana Labirint, nad Neretvom, s koje se odlično vidi Most i njegovo uzvodno okružje, te večeri natrpano ljudima i osvijetljeno bakljama, dok su u nj tukli snopovi raznobojnog svjetla, pred masom uzvanika, najviših, visokih i sasvim običnih gostiju, održan je tradicionalni čin dodjele prestižne nagrade Mimar mira, što ga već godinama, o danu obnove Starog mosta dodjeljuje Centar za mir i multietničku saradnju Mostar.

Taj četvrtak bio je toliko poseban da sam i ja odlučio malo ostaviti po strani svoje izvangradske skitnje, jer ovo je za grad i Most i sve njegove ljude koji cijene istinske vrednote, ipak, poseban događaj, kakav je svaki sličan, onaj ravan povratku iz mrtvih, te nimalo ne čudi velika gužva koja je vladala na Mostu i oko njega, te na rečenoj terasi gdje se odvijala velika svečanost u slavu obljetnice mosta.

Most

Te tomu valja posvetiti i moj mali obljetnički nastavak Hodopisa, premda ni po čemu toj večeri ni u kakvom posebnom statusu nisam pripadao, ta tek sam novinar i logičan uzvanik, no, intimno, svjedok sam svemu sretnom i nesretnom što se s tim mostom događalo u posljednjih pol stoljeća, otkada sam ga valjda prvi put ugledao, dok je pokojni otac na Tepi prodavao paprike i stono grožđe s naše odrine, s oblakom pčela nad svakom grozdom. Buljio bih u taj most i čudio se kako tako nešto od kamena može visjeti nad rijekom, tako visoko a ni na što se ne oslanjajući. Mislio sam o tim prvim sjećanjima dok je zvanični voditelj, kolega Alija Behram najavljivao goste i detalje programa, među kojima je najkrupniji bio taj da stižu tri člana Predsjedništva ove zemlje koja se obnavlja mnogo sporije od tog mosta, u nicanju razlogom velikog Mimarova straha, potom stoljećima mjestom prelaska ljudi i robe, opasanog kulama i uskim sokacima, s blagim vrškom na luku s kojeg su u modrinu vode skakali mladići opjevane hrabrosti, potom, ni kriv – ni dužan i vojnim i topničkim ciljem te će, dok je shrvan ležao pokamenice na dnu Neretve, postati i neslužbenim božanstvom i apsolutnim simbolom prkosa, metafora za podobnost ili nepodobnost, postat će gotovo biće, žrtvovano da se druga bića ne bi međusobno posve poubijala, pa ih je i mrtav taj most razdvajao i čuvao, sve dok se, eto, ljudskim i Božijim davanjem nanovo nije raskročio nad rijekom, o svemu šuteći, kako je do sada šutio.

Nahodalo se svijeta njegovim rebrastim lukom toliko da bi se od njih mogao naseliti pristojan planet, ali vremena odnose jedne, a donose druge važne ljude, pa su rečena trojica te večeri bila najvažniji, službeno. To je ok. Meni je najvažniji bio mali kosooki koji je jednom rukom lizao sladoled, a drugom pripravio mobitel za fotografiranje skakača koji se kroz obljesak vatre survao u rijeku, a mali nije stigao kliknuti. Mama, tata ili netko drugi iz hrpe istih lica tješili su ga da su oni snimili. Taj ogled dječaka s drugog kraja planeta, ta ushićenost Mostom i ljudskim bićem koje s njega smije skočiti, prizor je kakvog se ovdje može vidjeti svakog dana, nije nužno ni da bude ljeto, ali ga se ipak viđa rijetko, jer svi gledaju skakača.

Hoću reći: ljudski pogled raspne se ovdje tačno između kula i kad skakač nestane pod lukom, pogledi voajera su fenomen kojim se nitko ne bavi, što mi je čisto žao. Ovaj skakač poletio je u dubinu trojici u čast, valjda i stoga što ih se u zadnje vrijeme često viđa zajedno, lijepa je to i ne nužno patetična poruka, važna u vrijeme kada ludilo navire na do sada nepoznat način, a ako ne baš ludilo, onda depresija sigurno jeste, jer narod bi trpio da može, ali i posljednje rezerve živaca nestale su pred debelim zidovima nemogućnosti i bezizlaznosti.

Domaćin im je bio Safet Oručević, predsjednik Centra, prošetali su ležerno kroz vrevu oko Mosta, popili piće, pričali s ljudima, davali umirujuće izjave, pa ... uredu je to. Onda su se i oni stisnuli na toj terasi, gdje smo zajedno poslušali Šantićevu Eminu, obradio ju Đelo Jusić, za trubu u koju je dva puta te večeri puhao Ivan Bevanda, iz Simfonijskog orkestra Mostar. Onda smo pogledali film, dokumentarac, onaj što ga je snimao rat. Bilo mi je drago što se mali kosooki sa svojom grupom već bio negdje udaljio, čudeći se nekom novom čudu, jer nikako ne bih volio da gleda taj film i vidi neku drugu stvarnost, nedavnu i teško zaboravnu. Brojno i očito multietničko društvo gledalo je taj film s emocijama koje nisu nužno iste. No činjenice su tu jedino nedjeljive. Onaj ko nije znao ništa o mučnom i teškom putu od rušenje do obnove, mogao je doznati i kroz taj film.

Oručević je podsjetio na tijek golemih aktivnosti Centra, no prije svega, on je bio u nekom drugom “centru“, središtu svih zbivanja vezanih uza sve ovdje, no Most mu je bio metafora svega, sviđalo se nekome ili ne, Safa je uspio oko njega animirati svijet, ljude je ionako imao uza se, i gradio je svoju stranu puta prema drugoj strani. Otamo je išlo nešto sporije, ali išlo je, i o tome je ovdje, iskreno progovorio Dragan Čović, premda je meni (a mislim i većini drugih) bilo sasvim dovoljno da su Safet i Dragan govorili jedan nakon drugog na istom mjestu i u isto vrijeme i iz istih razloga.

Čak mi se činilo da Oručević progovara ono što bi Most rekao a ne može, dok je imenjak govorio i neka vlastita iskustva, nije krio emocije, a bogme je podvukao da ne prizna nikomu da grad i Most može voljeti više od njega, ali je kontekst donio mnoge nevolje koje, eto, polako prolaze, pa se smisao Mosta nanovo jednako doživljava, a Mostar ipak službeno vrijedi za najmultietničkiji grad u državi, što je, po Čoviću, veliko išta u odnosu na ništa, s čim se slažem.

Trojici je potom dodijelio međunarodno priznanje – nagradu za mir Mostar Peace Connection, te posthumno bivšem predsjedniku Republike Turske Sulejmanu Demirelu (priznanje primio i govor zahvale izrekao Bermek Tolnaj, generalni turski konzul ovdje) i bivšem premijeru Republike Hrvatske Ivici Račanu (priznanje primila i lijepim riječima zahvalila njegova udovica Dijana Pleština).

Suština reakcija članova Predsjedništva je u izjavama koje prenosi mostarski portal Nova Sloboda: Predsjedništvo BiH se trudi napraviti drugačiji iskorak, a to se može i vidjeti i iz zadnjih devet-deset mjeseci jer nismo imali nijednu javnu konfrontaciju uprkos nekim neslaganjima. Ipak se stvari pokreću. Ovo doživljavam kao nagradu novom duhu, koji je, ipak primjetan u BiH“ (Ivanić); "Trudim se da se izvučemo iz atmosfere međusobnog nepovjerenja, da pređemo preko nekih stvari i da idemo naprijed. Ne vidim alternativu tome", kazao je Izetbegović, a Čović je podvukao osobni napor da se sve podredi miru, miru bez alternative, onomu koji bi napokon trebao donositi i dugo očekivani prosperitet za naše ljude. Ovu nagradu su kroz kratku povijest njezina dodjeljivanja dobili i Nelson Mandela, Vaclav Havel, Alois Mock, Mohamed el-Baradei i Irina Bokova.

Izlaz

Središnji dio svečanosti posvećen je dobitnicima zvanja Mimar mira, a za ovu godinu dodijeljena su posthumno prof. dr. Radovanu Ivančeviću iz Zagreba, prof. dr. Milanu Gojkoviću iz Beograda, inžinjeru Josipu Šiliću iz Zagreba, Ratku Pejanoviću, reditelju Sulejmanu Kupusoviću. Mimare mira dobili su i Željana Zovko, Siniša Šešum, Đelo Jusić, fra Iko Skoko, Erna Cipra, Florijan Mićković, Gojko Berić, Omer Karabeg, Ivan Lovrenović, Martina Mlinarević - Sopta, Josip Muselimović, Milan Jovičić, Gradimir Gojer, Zdravko Grebo i Roko Markovina.

A u ime svih zahvalio se Roko Markovina, čovjek koji me gotovo primorao saslušati njegov govor, jer godinama me nitko na nešto slično ne može ni pomisliti prisiliti. Šteta što je bio pomalo dug, ali valjalo je izreći taj osobni esej o Mostaru i gradu, ljudima i neljudima, osobito o "dva prsta obraza", najvećem bogatstvu kojega je u životu postigao, ma još veća šteta bila bi ako se taj govor ne bi negdje objavio. Možda nekome pomogne naći ta dva prsta za vlastiti obraz. Bilo je lijepo ovo u Labirintu. Iz njega se izlazi (ulazi) na dva izlaza (ulaza). No, hoće li se ikada otvoriti izlazi iz našeg stvarnog labirinta, Most to ne može znati. Premda, on nudi dvije, čak tri mogućnosti: možete krenuti istočno ili zapadno preko njega. Ili naprosto skočiti...

Objavljeno u Hodopisima – Dragana Marijanovića