Sloboda izborena, ali Bošnjaci slobodni nisu, jer su zapeli u procjepu između sazrijevanja i lakovjernosti!

Piše: Rasim Belko

U tri decenije od jedinstvene borbe za opstanak, Bošnjaci kao narod prešli su put odbrane, slobode, ali i došao u procjep iz kojeg će ili izaći kao zreo politički narod ili tu trajno ostati prekriven lakovjernošću i lakomislenošću.

U vremenu prvog Sabora Bošnjaka momentum je diktirao sve procese. Cilj je bio opstanak Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Jednostavno - preživljavanje. No, ma koliko bilo jasno usmjerenje na odbranu i opstanak, to nije olakšavalo tadašnjim prvacima Bošnjaka. Ipak, pronađena je dovoljno čvrsta nit koja je najveći broj umnih glava različitih usmjerenja očuvala na okupu.

I rat su preživjeli, demokrafski, etnički, teritorijalno i ekonomski masakrirani, ali ipak kao najveći pobjednici. Jer, Bošnjaci su trebali nestati, a nestali nisu. I zapravo je to najveća pobjeda onih koji su vodili Bošnjake tih godina odbrambeno - oslobodilačke.

Dolazak kakvog takvog mira i slobode Bošnjake je odveo na kolosijek na kojem su i danas. Kolosijek suprotnog smijera od onih kojim su se kretali 1993. godine.

Netom nakon mirovnog sporazuma gubi se koherentnost u političkom vrhu Bošnjaka. Teško je vjerovati da su oni koji su znali iznijeti najtežu bitku borbe za opstanak zaboravili ciljeve, ali posljedice prvog razbijanja jedinstvenog djelovanja netom nakon Dejtona danas su eskalirale.

U Bošnjačkom narodu poput najljepših gljiva ludara nicale su političke organizacije, svaka naizgled na istom putu, a u suštini na suprotnom pravcu djelovanja. Pluralizam koji je tada zagovaran kao demokratizacija Bošnjaka danas je došao do kancerogenog oblika koji vodi njihovom uništenju.

Bošnjaci su u miru značajno preusmjereni s ciljeva ratnog puta kojim su časno hodili. Osim unutrašnjeg raslojavanja, Bošnjaci su lakovjerno mislili da će internacionalna zajednica valorizacijom zla koje su preživjeli osigurati da uživaju izborenu slobodu. Međutim, takav pristup lišio ih je svjesnosti na potrebu kontinuirane borbe. Kada su shvatili da sami moraju voditi svoju borbu bilo je kasno, jer su se ratne sile zla i mraka mnogo brže transformisale u političko cvijeće s istom idejom.

Od tada do danas Bošnjaci su prisiljeni na pokušaje kompromisa s onima koji su nekada puhali u ratne trube a danas se pozivaju na vrijednosti i prava koja su odavno pogazili.

I ma koliko Bošnjaci popuštali, nije bilo dovoljno, jer medijatori mira i demokratije u Bosni i Hercegovini nikada suštinski nisu željeli i nisu povukli crtu spram onih koji nikada nisu odustali od krvoločne borbe i njenih ciljeva.

Tako je i danas. Narod koji je svoju narodnost, identitet i svoje cjelokupno postojanje obnavljao u vihoru rata, pa se od dvije neprijateljske nadmoćne sile odbrani, danas ne pronalazi svoj put do potpune slobode i oslobođenja.

I ne, nema više potrebe nabrajati druge kao krivce. Mnogo ih je, ali bilo ih je možda i više u vremenu održavanja prvog Sabora Bošnjaka. I one prve Bošnjaci su prevladali, jer su vjerovali u ispravnost svog puta.

Taj put se vremenom negdje izgubio, a Bošnjaci skretali na različite puteve vođeni različitim ciljevima i intresima. Danas su podjeljeniji kao nikada prije. Održavanje nekog novog bošnjačkog Sabora je nepojmljivo, jer oni koji svakodnevno iznova ponavljaju da su tu u ime i za interes Bošnjaka, zapravo ne žele oporavljanje jedinstvenog političkog bića Bošnjaka.

Ne mislim pod tome jedinstvo unutar političkog pokreta, nego jedinstvo na ideji odbrane i naprekta, kako su to činili prvaci iz ratnog vremena.

Bošnjaci su stoga od naroda koji je jedini imao čiste ciljeve i jasnu viziju šta želi u odbrameno - oslobodilačkom ratu, danas je jedini u BiH koji nema strategiju političkog, ekonomskog i svakog drugog djelovanaj za napredak. Crvene linije interesa bošnjačkog naroda odavno su pokrile niti krupnih novčanica kojima se kupuje odanost i lojalnost njihovih vođa onima koji bi Bošnjake getoizirali na radikalnu vjersku skupinu.

Stoga je posve jasno da iz procjepa Bošnjaci jedino mogu izaći sinhronizovanim djelovanjem usmjerenim u jednom pravcu. Nove generacije Bošnjaka stoga moraju učiti od onih koji su bili svjesni i znali što im je činiti iako nisu znali hoće li naredni dan osvanuti živi.

A kada to shvate, falangizam koji je zatrovao političko biće Bošnjaka bit će prevaziđen, a time i oslobođen procjep iz kojeg će se vratiti putu slobode i napretka. To neće doći samo od sebe, to neće donijeti niko, ni sa Istoka ni sa Zapada.

Snaga koja će Bošnjake vratiti na put slobode mora doći iz unutrašnjosti. Jer, Bošnjaci ni u ratu nisu crpili snagu iz svog vanjskog okruženja, nego iz snage zajedništva koje je njhovu osovinu slobodarskog puta učinilo neuništivom.

Što duže budu boravili u procjepu, to će i pad u ambis mraka i nestanka biti veći.

I za one koji će misliti da ih ovim tekstom pozivam u neku od političkih stranaka, jer danas u Bošnjaka ima više stranaka nego torova za ovce, ovo je odredba koju je donio prvi Sabor Bošnjaka:

“Da bi produžili i produbili posao potvrđivanja vlastitoga narodnog bića, njegovog mjesta i zadaće u našoj zemlji i u svijetu u kojem živimo, način rada i stukture njegovih institucija, kao i pogleda na budućnost našeg naroda i svih ljudi koji žive u našoj domovini, odlučujemo da Bošnjački sabor i u buduće radi kao mjesto okupljanja svih Bošnjaka na kojem će se u slobodi mišljenja, poštivanju različitih uvjerenja i uz maksimalnu kompetenciju i odgovornost razmatrati sva najvažnija pitanja života bošnjačkog naroda i naše države i utvrđivati pravci naše nacionalne akcije".

Za nauk, ako prvaci u Bošnjaka nisu od silnog brojanja zaboravili čitati!