Interes države, Bošnjaka, SDA: Izetbegović i Mehmedović moraju pružiti ruku pomirenja, zbog svega što je u igri

Piše: Rasim Belko

Činjenica da je Kongres SDA i izbor za predsjednika te stranke privukao pažnju ne samo stranačkog članstva, već i diplomatskog kora, skoro svih političkih oponenata SDA i šire medijske zajednice dovoljno govori o važnosti ovog događaja i to ne samo za SDA nego i šire.

Iako je SDA trenutno opoziciona stranka na državnom i entitetskom nivou, njeni unutrašnji izbori djeluju kao kakva sudbonosna odluka pa bi svi, i oni koji odlučuju i oni koji to direktno ne mogu, da se pitaju ko će biti prvi čovjek SDA u narednom mandatu.

Rukovodstvu i članstvu SDA to je najbolji dokaz njihove snage i trenutne vrijednosti, ali i upozorenje jer bi vanjski utjecaj mogao donijeti unutrašnje nemire. Naročito nakon što kandidatura Šemsudina Mehmedovića kao političkog oponenta aktuelnom predsjedniku SDA Bakiru Izetbegoviću nije prihvaćena iz proceduralnih razloga.

Prvi su prigovoriti potrčali oni koji u statutima svojih stranaka nemaju odredbu o protukandidatima, pa su bili usamljeni na kongresima svojih stranaka. Oni su, čini se, najviše zabrinuti za stabilnost, oblikovanje i napredak SDA. Postavlja se pitanje ako su već toliko zabrinuti za SDA, zašto su otišli, odnosno zašto ne uđu u SDA i kao članovi te stranke ne utiču na izbor predsjednika.

Drugi su predstavnici diplomatskog kora, prvenstveno američki ambasador Michael Murphy koji bi da nameće ko će voditi SDA koju je njegov pulen Christian Schmidt antidemokratski i antiustavno eliminisao iz vlasti skupa s ostalim predstavnicima Bošnjaka. Murphyiju je više stalo do demokratije u SDA, nego do mira u BiH koji kontinuirano podriva Milorad Dodik.

No, niko od pobrojanih za budućnost SDA kao vodeće političke sile u Bošnjaka, bez obzira na pritisak sa zapada, nije toliko bitan, a kamo li presudan.

U igri su bila dvojica, u aktuelnom trenutku očigledno najspremnijih da izađu na politički megdan za lidera najveće stranke u državi. Bakir Izetbegović i Šemsudin Mehmedović su ključne figure čiji će odnos nakon Kongresa uveliko odrediti snagu SDA u budućnosti.

Jasno je da će Izetbegović, kao jedini kandidat, ostati na čelu SDA, ali Mehmedovićeva uloga u toj stranci i dalje je nejasna iako je u više medijskih istupa pokušao objasniti šta će dalje.

Mehmedović s pravom smatra SDA svojom, jer je njegova politička karijera vezana za tu stranku. Stoga je svako Mehmedovićevo eksperimentisanje s novim političkim projektima put u kaljužu iz koje bi se i Mehmedović i oni koji krenu s njim teško izvukli. Bilo da pravi nadstranački savez ili novu stranku, Mehmedović bi morao krenuti od temelja, a graditi infrastrukuturu političkog subjekta u nestabilnim prilikama i maloj bari s mnogo političkih krokodila je izazov koji nosi mnogo nepoznatih, a možda i nepremostivih prepreka.

Izetbegović će se s druge strane i nakon reizbora morati nositi sa kontinuiranim pritiskom i optužbama da je u stranci zaveo jednoumlje i da je SDA pretvorio u porodičnu stranku odanih kadrova. S druge strane, ostaje otvoreno pitanje s kadrovima i članstvom koje je podržavalo Mehmedovića. Izetbegović mora biti svjestan da mu je u aktuelnom trenutku svaki pripadnik stranke važan i da SDA više nema ni vremena ni prostora za dalje osipanje.

Također, SDA i Izetbegovića u narednoj godini očekuju lokalni izbori na kojima bi morali iskoristiti greške sadašnje vlasti i napraviti dobru uvertiru za opće izbore 2026. godine. Ukoliko dođe do osipanja i unutarstranačkog previranja to će biti znatno teže postići.

Dakle, sumirano i Izetbegović i Mehmedović mogli bi, ukoliko se previranja nastave, na kraju izaći kao gubitnici, a njihovi sadašnji oponenti i protivnici zadovoljno trljati ruke. Jer, dođe li do procjepa u SDA na Bakirove i Šemsine, ta stranka bit će daleko lakši plijen koalicijama i njihovim kreatorima da u budućnosti kontrolišu i drže SDA izvan vlasti.

Zbog toga bi po SDA najbolja bila pružena ruka između Izetbegovića i Mehmedovića i to prije Kongresa. Jer, niti je SDA ista bez Mehmedovića, niti je Mehmedović u istoj poziciji bez SDA.

Za dobrobit stranke, njenog članstva, glasača, Bošnjaka i Bosne i Hercegovine u globalu, Izetbegović i Mehmedović bi jedan drugom morali pružiti ruku pomirenja prije Kongresa. To pomirenje ne bi smjelo biti kompromisno, već suprotno, beskompromisni nastavak u borbi za opstanak BiH, njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

SDA bez sumnje jeste vodeća politička karika koja na okupu drži probosanski front, pa bi Izetbegović i Mehmedović više morali voditi računa o tome, nego o povrijeđenim sujetama.

Mimoilaženja političkih mišljenja su dobra za demokratičnost stranke, ali ona moraju biti podređena gore navedenim interesima.

Naravno da ni lični politički interesi ne mogu biti zanemareni, ali ukoliko su zaista i jedan i drugi uvjereni da bi trebali biti lideri SDA, onda tu uvjerenost mogu i moraju opravdati pronalaskom rješenja kojim će svi biti zadovoljni i na broju.

Ne zbog njih dvojice, već zbog SDA na čijem raspadu se radi od Washingtona do Beograda.