
Piše: Rasim Belko
Privatnost pacijenata u entitetu Federacija BiH zaštićena je Zakonom, bez obzira je li riječ o pacijentu koji je javna ličnost ili građaninu koji ne obnaša funkciju od javnog značaja.
Zakon o pravima, obavezama i odgovornosti pacijenata kaže: “Partnerski odnos zasniva se na uzajamnom povjerenju i poštivanju između pacijenta i zdravstvene ustanove, privatne prakse odnosno zdravstvenog radnika ili zdravstvenog saradnika, na svim nivoima zdravstvene zaštite, te pravima, obavezama i odgovornostima partnera u ovom odnosu”.
Član 6 istog Zakona kaže: “Ovim zakonom i propisima donijetim na osnovu ovog zakona, svakom pacijentu garantuju se prava: na dostupnost zdravstvene zaštite, uključujući i pravo na hitnu medicinsku pomoć, na informacije, na obaviještenost i učestvovanje u postupku liječenja, na slobodan izbor, na samoodlučivanje i pristanak, uključujući i zaštitu prava pacijenta koji nije sposoban dati pristanak, na povjerljivost informacija i privatnost, na tajnost podataka, na lično dostojanstvo, na sprečavanje i olakšavanje patnji i bola, na poštovanje pacijentovog vremena, na uvid u medicinsku dokumentaciju…”
Dakle, informacije o zdravlju svakog pacijenta moraju ostati u povjerljivom odnosu doktora/saradnika i samog pacijenta, mora se poštovati njegova privatnost, tajnost podataka i dostojanstvo samog pacijenta.
No, u Bosni i Hercegovini politika i mediji koji je slijede pokazuju da su norme poštivanja zakonskih propisa, ali i zdravorazumskog ponašanja odavno iščezle.
Sebija Izetbegović jeste javna ličnost i njeno djelovanje, bez obzira na poziciju jeste podložno javnoj kritici i komentarisanju. I zbog toga pripada skupu javnih ličnosti čiji su rad mediji, naročito u FBiH, ponajviše kritikovali i komentarisali u posljednjih pola decenije.
I nije problem kada neko tvrdi da javna ličnost, ma ko ona bila, ne radi dobro, problem je kada se za političke potrebe pređe granica prihvatljivosti medijskog zadiranja u privatnost, ali i normi novinarstva koje su odavno snižene do minimuma.
Ali jeste problem kada u medijima čitamo detalje iz medicinske dokumentacije Sebije Izetbegović. I to sve sa originalnim prepisom dijagnoze doktora. Uz sve to javnost u Bosni i Hercegovini dobije informaciju da je tog i tog dana bila u domu zdravlja i otvorila bolovanje.
Zakon o pravima pacijenata to nedvosmisleno zabranjuje i nema situacije u kojoj je dozvoljeno dijeliti informaciju o stanju pacijenta, čak i u krivičnim procesima. Ipak, u političkim procesima koje su uvele “proevropske” vlasti u BiH očito nalogodavci medijskih objava medicinskih nalaza svjesno krše pravila povjerljvosti podataka o stanju pacijenta.
Sada svima nama postavljam pitanje - ukoliko se nađemo na meti sarajevskih trikolora znači li to da ćemo biti u stopu praćeni, da će nam nadzirati dom, kretanje, pa čak i medicinsku dokumentaciju? Radi li to služba ili režimski mediji, valjda će nam jednog dana otkriti Elmedin Konaković, ministar u službi svojih novinara koji pomno prati rad obavještajnih službi.
Novi ministar zdravlja u Kantonu Sarajevu Enis Hasanović tek je zasjeo u fotelju. I priča o medijima dostupnom nalazu nekog pacijenta bi morala biti njegov prvi problem za rješavanje. U suprotnom, morat ćemo se maskirati kada odlazimo doktoru.
Odgovornost očekujemo i od Vlade Federacije, odnosno resornog ministra Nediljka Rimca, jer medicinski nalaz s KCUS-a nije smio doći u javnost, a upravni odbor koji treba da smijeni Sebiju Izetbegović imenovala je Vlada FBiH. Ministar Rimac (HDZ 1990) nije reagirao ni na sumnjivu proceduru tokom smjene Sebije Izetbegović, pa je teško očekivati da će reagirati i u ovom slučaju, iako je najpozvaniji da to učini.
Odavno je politika u Bosni i Hercegovini skliznula izvan svih civilizacijskih, demokratskih i moralnih normi. I to se mora zaustaviti, u suprotnom doći ćemo u situaciju u kojoj svako ko nije po volji režima biva izložen frontalnom napadu na njegovu ličnost i dostojanstvo.
A to je već gore i od Sjeverne Koreje, tamo hapse, ovdje bi i da hapse i da ponižavaju svoje oponente.