SAD, Velika Britanija i EU moraju konačno izabrati jesu li uz politike genocida i UZP-a ili za BiH kao suverenu državu!?

Piše: Rasim Belko @rasimbelko

Milorad Dodik mjesecima i godinama unazad ponavlja ideju o podjeli Bosne i Hercegovine i kontinuirano radi na toj podjeli. Vjerovatno će rad

Milorad Dodik mjesecima i godinama unazad ponavlja ideju o podjeli Bosne i Hercegovine i kontinuirano radi na toj podjeli. Vjerovatno će raditi još više nakon svesrpskog sabora. S druge strane, Dragan Čović nekoć najavi da HDZ želi treći (hrvatski) entitet.

Neostvareni i neskriveni snovi o komadanju Bosne i Hercegovine na državice, kao gubernije komšija i susjeda, očigledno nikada nisu prestali činiti srž agendi srpsko-hrvatskih politika.

Koliko god neki politički subjekti tempirani u određenom vremenu i okolnostima pokušavali nuditi kompromise, danas je definitivno jasno da je sa srpskohrvatskom politikom kompromis apsolutno jednak kao i prepuštanje države Bosne i Hercegovine srpskohrvatskoj politici komadanja.

Tri puta smo u dvije decenije imali projekte i pokušaje kompromisnih politika. Od Alijanse za promjene, preko političkog pakta SDP-a i SND-a, do današnje Trojke, međunarodna zajednica prije svih, nastojala je pronaći formulu po kojoj će Bosna i Hercegovina iz postratne tranzicione faze preći u neku briselsku, evropsku fazu razvoja i reformi.

Činjenica je da su ti inostrani kreatori kompromisnih projekata u BiH svaki put izvlačili zeca iz bošnjačkog šešira i diktirali mu politiku popuštanja spram srpske i hrvatske politike u BiH. Alijansa i Trojka su po brojnosti okupljenih stranaka u kreiranju projekta vrlo slični, kao i sa idejama koje se nude kroz taj projekt.

Ipak, već sada je jasno da su svi ti projekti doživjeli fijasko, a razloge ne treba tražiti nigdje drugdje do li u činjenici da srpskohrvatska politika u BiH ne želi kompromis, jer se nikada ni pedlja nije odmakla od svojih ratnih ciljeva. Istina, ni ti “montažni” politički multistranački subjekti nisu imali neki strateški pristup osim iskorištavanja benefita vlasti i indolentnog odnosa spram srpskohrvatske politike.

Sva tri projekta podrazumijevala su narušavanje izborne volje Bošnjaka i ostalih, koja je pod palicom međunarodne zajednice transformisana u koalicije za kompromis. Na kraju mandata tih projekata imali smo krize koje su po pravilu bile na ivici obnavljanja sukoba i državu udaljavale od reformskog i integracijskog puta.

Trojka, kao posljednji takav politički projekt, vjerovatno je svojom političkom indolentnošću u kombinaciji s interesnom gramzivošću ponajviše ugrozila Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu, prepuštajući institucije i vođenje politika HDZ-u i SNSD-u. Strankama koje ni promila ne odustaju od ratnih politika Zagreba i Beograda.
Iako se domaći realizatori ne mogu osloboditi krivice za snishodljivu izdajničku politiku, najveća odgovornost je ipak na internacionalnim kreatorima tih projekata. A te internacionalne kreatore predvodili su SAD, Velika Britanija i EU.

Dakle, iako ih se u BiH percipira kao vanjskopolitičke prijatelje, saveznike i ključne ciljeve, jasno je da su ta tri ključna subjekta globalnog poretka svojim lošim kreacijama gurali Bosnu i Hercegovinu u permanentnu krizu na ivici sukoba.

Ukoliko održavanje zamrznutog konflikta do konačnog raspada BiH i stvaranja tri velike monoetničke države na Balkanu nije jedini cilj SAD, Velike Britanije i EU, stigao je posljednji trenutak u kojem moraju Bosnu i Hercegovinu usmjeriti suprotno pravcima kojima se danas kreće.

Odnosno, vrijeme je za reorganizaciju teritorijalnog uređenja, političkog sistema i na kraju krajeva novi Ustav Bosne i Hercegovine. Argumenata je i previše, od onog da je aktuelno ustavno uređenje pogodno jedino proizvođačima kriza, da je Bosna i Hercegovina aparat za diskriminaciju i kršenje ljudskih prava, do činjenice da je ovo država u kojoj su valorizirani rezultati genocida, UZP-a, etničkog čišćenja…

Aktuelno uređenje Bosne i Hercegovine rezultat je mirovnog sporazuma, odnosno proizvod ratnih dejstava i dvostruke agresije Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Počinitelji širokog aspekta ratnih zločina poput genocida i UZP-a, nagrađeni su stvaranjem nižih administrativnih jedinica po linijama razgraničenja odbrambenih i agresorskih snaga.

Bosna i Hercegovina uprkos mirovnom sporazumu nikada nije izašla iz rata, jer njen politički sistem i teritorijalno uređenje apsolutno su forma proizvedena ratnim dejstvima.

Entiteti i kantoni stoga ne mogu opstati i njihovo ukidanje ključno je za potpuno zaustavljanje destabilizirajućih projekata hegemonizama u Beogradu i Zagrebu.

I odgovornost na tome je primarno na međunarodnoj zajednici, odnosno njena tri ključna faktora. Jer, ti faktori su uz zločinačke bande pod komandom Beograda i Zagreba najodgovorniji za današnji izgled Bosne i Hercegovine.

Krajnje je vrijeme da, umjesto promašaja poput Alijanse i Trojke, ta međunarodna zajednica odlučno krene u promjenu koja će jednom za svagda završiti priču o komadanju Bosne i Hercegovine i okrenuti ovu državu ka integracijama u NATO i EU.

To je jedini mogući put, sve drugo je vremenska pruga do konačnog raspada ove države. A SAD, Velika Britanija i EU moraju konačno djelima pokazati da podržavaju suverenitet, teritorijalni integritet i euroatlantski put BiH. U suprotnom, saučesnici su počiniocima genocida i UZP-a, jer komadanje BiH pobjeda je tih zločinačkih politika!