Piše: Rasim Belko @rasimbelko
Hendikepirani ozbiljnom deficijencijom znanja potrebnog za upravljanje procesima, politički partneri u Kantonu Sarajevo dosjetili su se svojih ideoloških uzora i danas će pokušati da trasiraju parlamentarni put njihovim stopama.
U prijevodu, politička skalamerija skrojena u bjelosvjetskim centrima moći u kojoj se prelamaju socijal - liberalizam, desnocentrični politički šerijat i socijaldemokratija pod zastavom komunizma, urušila je najmoćniji i najbogatiji dio države do prosjačkog štapa.
Upitnim su uspjeli učiniti i isplate plata kao osnovne budžetske stavke, a o razvojnim projektima u oblasti saobraćajne infrastrukture, rješavanja problema s kvalitetom zraka, o mladima, sindikatima da i ne pričamo.
U takvoj situaciji koalicioni blok Trojka nema ni slabu dvojku, jer je pao na većini ispita koje je kao vlast morao polagati. Slijedom događaja takva situacija je voda na mlin opoziciji i kritičkoj javnosti, koja je Trojku kao iščekivanu promjenu već odavno uzela na zub zbog ozbiljno loših rezultata.
A kada su rezultati loši pa ni melodramatični PR iz kuhinje Naroda i pravde ne može pomoći, u ovom bloku odlučili su se vratiti u vremena obilježena totalitarizmom. Ili u prijevodu u komunizam, za koji će vam 80 posto aktuelnih vlastodržaca u Kantonu Sarajevo reći da je bio loše vrijeme naše historije.
Jer, DNK sarajevske vlasti čine liberali pod duginim zastavama i hadžije s PR bradama i selamima. I jednima i drugima komunizam je ograničavao prostor za djelovanje, pa je kao takav pošast.
No, to što misle o komunizmu je jedno, jer posve je jasno sarajevskoj Trojci da im je totalitaristički koncept komunizma jedini izlaz da prežive da izbora. A poslije, ko zna, Amerikanci, Schmidt…
A šta znači komunističko uređivanje Poslovnika u Skupštini KS?
Ko se sjeća zasjedanja skupština u bivšoj državi posve mu je jasno na šta bi, ukoliko se Poslovnik usvoji, mogla ličiti Skupština KS. To će biti slika u kojoj drugovi iz trokrake garniture uživaju u čašici razgovora negdje daleko od kamera. Onaj liberalni dio i dalje će da falšira pričom o nedostatku sloboda dok svakog mjeseca prilično mnogo novca naplati na račun svoje samozatajne borbe.
A hadžije? E oni su posebna komunistička priča novog vremena. Usvoje li se predmetne izmjene na sjednicama će hadžije s PR bradama moći da budu sve ono što su zamjerali komunističkim precima. Da izbacuju neposlušne zastupnike, raspravljaju u prazno i prelijevaju iz šupljeg, da drže monološke lekcije o parlamentarizmu i sve to pred opozicijom koja će imati izbor između šutnje i kraja u stilu Ivana Pernara.
Dobrodošli u 19. vijek. Jer, parlamentarni život u Sarajevu upravo se tamo vratio zahvaljujući političkim sektama, pseudoliberalnim dogmama i komunjarama presvučenim u socijaldemokrate.
Gdje će nas sve to odvesti nije baš najpametnije pronicati, jer bi parlamentarne brade mogle da se osjete ugroženo i da nas optuže za podrivanje ustavno-pravnog poretka. A ako u nekom parlamentu uspiju instalirati model iz vremena Čaušeskog, onda ni medijsko nebo nije daleko za tamničenje.
I nije da sam iznenađen pojavom parlamentarnog bradaizma koji snuje komunizam. Naprotiv, očekivao sam ih i ranije, jer količina njihove nesposobnosti da upravljaju procesima ispod svakog je nivoa njihove ambicije da se zadrže na čelu tih procesa. A to zna pomračiti um, pa nastaje parlamentarni bradaizam - pojava u kojoj hadžije i selamdžije snuju komunizam.
Jer, takva je vlast, draga samo sebi i omražena svima drugima, uvijek je sklona tražiti način za samozaštitu.
Pitam se samo gdje su sada one antiradikalne, proevropske i socio-liberalne duše koje su nam godinama unazad pričale priče o civilnom društvu, dijalogu i demokratiji. Pričale i dobro se častile iz američkih, njemačkih, skandinavskih, britanskih ili evropskih budžeta.
Gdje su danas ti pronositelji kada nas njihovi politički miljenici vraćaju u vrijeme iz kojeg smo krvlju platili izlaznicu. Šute i Schmidt, Murphy, Britanci, EU… šute svi, jer oni su i instalirali ovaj sektaško-komunistički projekat na vlast.
Šute svi, a one prošle su dehumanizirali po svim osnovama, od dugmadi na sakou do spinovane stvarnosti u kojoj je svako ko ima dodira s budžetskim sredstvima bio kriminalac.
Šutnja međunarodnih aktera je zlokobna poruka: bitna je stabilnost, bez obzira na cijenu.
No, cijena je visoka. Demokratski standardi padaju, parlamenti postaju mjesta jednoumlja, a kritički glasovi gase se prijetnjama, šikaniranjem ili jednostavno – ignorisanjem. I dok političke elite kroje novi društveni poredak, Sarajlije ostaju svjedoci sopstvenog poraza, ne shvatajući u potpunosti da ih ovaj sistem vodi ka još dubljoj političkoj, ekonomskoj i kulturnoj stagnaciji.
Parlamentarni bradaizam snuje komunizam, a građani snuju pravdu, slobodu i dostojanstvo – ono što bi, u jednoj istinskoj demokratiji, trebalo biti neporecivo. Samo, hoće li se iko odvažiti da ih povede ka tome?