Stolac, Čapljina, Tuzla, Krajina… SDP se pretvorio u partituru koju HDZ piše, a Nikšić, Dizdar i Mijatović revno čitaju note!

Piše: Rasim Belko

Stolac je grad koji je postao sinonim za aparthejd po mjeri HDZ-a BiH. Grad u kojem su Bošnjaci sistemski svedeni na građane drugog reda, od prava na političko predstavljanje pa sve do prava mrtvih da mirno počivaju. I dok lokalni moćnici kroje prostorne planove i planiraju pomjeranje mezarja, ono što jednako boli kao i sam progoneći aparat jeste tišina onih koji su od te priče živjeli.

Nekada davno, u vremenu kad je bio “mladi crveni lav” iz Stoca, Nerin Dizdar je upravo na toj priči o aparthejdu stvarao ime. Bio je lice otpora, simbol buntovništva protiv HDZ-ove mašinerije. Bez tog stolačkog konteksta nema Dizdara, nema njegovog političkog uzleta, nema ministarske fotelje. Stolac je bio njegova politička odskočna daska.

A danas? Danas o Stocu – ni slova. Ni glasa. Ni rečenice. Kao da je aparthejd nestao, kao da su Bošnjaci Stoca prestali postojati.

Šta se promijenilo? Samo Dizdar. Od buntovnika do sistemskog kotačića, od simbola otpora do ministra u vlasti koja šuti pred HDZ-ovim aparthejdom. Danas je bliže HDZ-u nego vlastitim sugrađanima. I nije to samo pitanje Dizdara – to je ogledalo SDP-a. Stranke koja se odrekla onih vrijednosti zbog kojih je uopće postojala, da bi, u tišini i uz osmijehe partnera iz HDZ-a, uživala u komadu vlasti.

Jer ovo nije incident – ovo je matrica ponašanja. Istu šemu gledamo svugdje: u Tuzlanskom kantonu ignorišu se potrebe građana za povezanost sa glavnim gradom, jer SDP prepušta HDZ-u monopol nad cestogradnjom, a većina ozbiljnih projekata ide u Hercegovinu, tamo gdje vlada HDZ.

U Federaciji se partnerstva grade tako da niko ne talasa, u institucijama gdje se šutnja tretira kao valuta kojom se kupuje stabilnost fotelja.

SDP je odavno prestao biti stranka koja proizvodi konflikt oko vrijednosti i pravde – danas proizvodi samo tišinu. A ta tišina je uvijek na štetu onih koji su najmanje zaštićeni: Stočana, Čapljinaca, Mostaraca, obespravljenih i odsječenih u Tuzli i Krajini.

Politički cinici reći će – sistem melje i najveće buntovnike. Idealisti će pitati – zar se baš sve moralo prodati? Zar i Stolac, grad iz kojeg si krenuo, grad u kojem su te ljudi štitili od nasrtaja HDZ-ovih fanatika?

Nermin Nikšić i njegovi kadrovi – od Dizdara pa nadalje– danas su dokaz koliko je SDP BiH odlutao. Mostar, Stolac, Čapljina, Tuzla – sve su to mjesta gdje se mjeri cijena te izdaje. Cijena koja se plaća šutnjom.

A dok SDP šuti, Bosna i Hercegovina klizi u tiho prihvatanje aparthejda i klijentelizma. A jedina konstanta ostaje ista: oni na vlasti – zadovoljni; oni obespravljeni – izdani.

Jer, da apsurd bude potpun, SDP sa Nerminom Nikšićem, Nerinom Dizdarom, Vojinom Mijatovićem i cijelom tom plejedom “nametnutih reformatora” pokazuje veću disciplinu u služenju interesima HDZ-a nego i sam Milorad Dodik. Dodik barem povremeno zaprijeti, zalupi vratima, izrežira neku krizu da pokaže da ima “mišiće”. SDP, za razliku od njega, poslušno izvršava naloge, opravdava i šutnjom prekriva sve HDZ-ove ekscese, od Stoca do Mostara, od federalnih ustanova do državnih institucija.

HDZ danas u Nikšiću i Dizdaru ima ono što ni sa SNSD-om nema: partnera koji neće ni pokušati otvoriti front, koji neće ni pomisliti da problematizira diskriminaciju, aparthejd i poniženja. Dodiku je HDZ povremeno protivnik s kojim mora trgovati. SDP je HDZ-ov koalicioni prirepak koji se već navikao na ulogu tihe pratnje.

Tužno je, ali činjenica, SDP je od stranke koja se zaklinjala u antifašizam i socijaldemokratiju, pretvoren u svojevrsnu političku služančad Dragana Čovića. Nije to više ni partnerstvo, ni savez – to je puko izvršavanje. Nikšić i njegovi trabanti danas su postali dežurni branitelji HDZ-ovih interesa, od državne vlasti do lokalnih sredina, i to s revnošću koja prelazi čak i Dodikovu taktičku poslušnost prema Čoviću.

Stolac je samo ogledalo te izdaje. Ono što se danas radi tamo – šutnja nad aparthejdom i institucionalnom diskriminacijom – ista je praksa koju SDP primjenjuje širom zemlje. Samo je u Stocu ta izdaja najvidljivija, najogoljenija. A možda baš zato i najteža za podnijeti: jer je iz tog grada krenuo politički put Nerina Dizdara, čovjeka koji danas simbolizira svu šutnju i sve kompromise SDP-a.

I dok oni u Sarajevu kalkulišu, u Mostaru glume “građansku alternativu”, a u Banjoj Luci klimaju Dodiku, u Stocu i Čapljini ljudi žive aparthejd, a njihovi bivši zaštitnici postali su saučesnici. Jer, da apsurd bude potpun, SDP sa Nerminom Nikšićem, Nerinom Dizdarom, Vojinom Mijatovićem i cijelom tom plejedom “novih reformatora” pokazuje veću disciplinu u služenju interesima HDZ-a nego i sam Milorad Dodik. Dodik barem povremeno zaprijeti, zalupi vratima, izrežira neku krizu da pokaže da ima “mišiće”. SDP, za razliku od njega, poslušno izvršava naloge, opravdava i šutnjom prekriva sve HDZ-ove ekscese, od Stoca do Mostara, od federalnih ustanova do državnih institucija.

SDP se pretvorio u partituru koju HDZ piše, a Nikšić, Dizdar i Mijatović samo revno čitaju note.