Christian Schmidt visoki predstavnik ili politički posrednik: OHR bježi od odgovornosti za provođenja vlastite odluke!

Piše: Rasim Belko

Gotovo četiri godine nakon dolaska u Sarajevo, Christian Schmidt se sve manje percipira kao visoki predstavnik međunarodne zajednice, a sve više kao politički posrednik s vlastitim dnevnim agendama. Njegov mandat je jasan osigurati implementaciju Dejtonskog sporazuma, nadgledati poštivanje Ustava i garantirati stabilnost države.

Međutim, Schmidt je uporno od dolaska pokazivao sklonost da se udalji od tog posla, a da mu je draže kretati se po maglovitim hodnicima lokalne politike, dogovarati, nagovarati i trgovati s akterima koji ovu državu destabilizuju. Oktobar 2022. i april 2023. najbolji su dokazi, kada je za račun prikrivenog secesionizma HDZ-a nametao ustavna rješenja i kršio politička prava Bošnjaka u FBiH.

Ono što se proteklih mjeseci jasno vidi jeste prelazak Schmidtovog angažmana s pozicije arbitra na aktivnog političkog učesnika. Njegovo uzaludno političko “hodočašće” s predsjednikom Elmedinom Konakovićem po Krajini, u očiglednoj misiji prepravljanja kantonalne vlasti, ne može se tumačiti nikako drugačije nego kao političko mešetarenje i kršenje mandatnog okvira.

A, to Schmidt, koliko god se pozivao na fleksibilnost svog mandata, jednostavno nema pravo raditi. To nije ni “bonsko ovlaštenje”, ni mandat Dejtonskog mirovnog sporazuma. To je improvizacija čovjeka koji očito računa na nedosljednost međunarodnih centara moći, dok sebi dopušta ponašanje nalik konsultantu, a ne visokom predstavniku.

Njegovi sastanci s bošnjačkim autoritetima ovih dana, pod krinkom pripreme izmjena Izbornog zakona, dodatno potvrđuju ovu dijagnozu. Schmidt ne krije da je HDZ-u odavno najbliži, što se pokazalo i kroz neobavezne vinarske šetnje s vrhom HDZ-a, ali i učestale posjete Zagrebu.

Time se stvara utisak da je visoki predstavnik postao praktični lobist jedne političke opcije i njenog regionalnog mentora. O tome se u Sarajevu šapuće već dugo, ali posljednji potezi više i ne traže interpretaciju, Schmidt svoj autoritet koristi da ojača poziciju onih čije zahtjeve međunarodna zajednica već decenijama bezuspješno balansira.

Tu su i Schmidtove neprestane, gotovo egzotične putešestvije – od regiona do svjetskih prijestolnica – koje rijetko donesu konkretan rezultat. Čini se da je visoki predstavnik više fasciniran vlastitim statusom nego ozbiljnošću posla koji mu je povjeren. Sve to proizvodi jednu vrstu zamora kod građana BiH, kojima je Schmidt trebao biti garant stabilnosti, a pretvorio se u figuru na koju se gleda s podozrenjem i ironijom.

Na kraju, možda i najgore, Schmidt ne poštuje čak ni vlastite odluke. Rok koji je nametnuo za finansiranje izbora odavno je istekao, a nikakve reakcije nema. Ako sam visoki predstavnik ne stoji iza svojih poteza, zašto bi ga slušali oni zbog kojih je nametao odluke?

U Odluci o izmjenama i dopunama Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine član 4. kaže: “Nakon podnošenja specificiranog budžetskog zahtjeva od strane Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine, ministar finansija i trezora Bosne i Hercegovine će biti u obavezi da bez odlaganja stavi na raspolaganje zahtijevana sredstva na predmetnim ili namjenskim računima, bez obzira na status postupka usvajanja budžeta institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine za 2025. godinu. Ukoliko ministar raspodjelu ne izvrši u roku od sedam (7) dana od dana prijema relevantnog zahtjeva, zamjenik ministra će biti u obavezi da izvrši navedenu raspodjelu”.

Rok da potpiše ministar finansija istekao je u petak, pa je od jučer neophodno da to uradi zamjenik ministra, ali iz nekih razloga on to do zaključenja ovog teksta nije učinio.

Schmidtova nedosljednost ne pokazuje samo slabost, već i jednu vrstu političkog bezobrazluka, jer dok se uporno miješa u ono što mu mandatom nije dato, šuti kada je najpotrebnije da pokaže odgovornost.

Christian Schmidt je u BiH došao kao nada da će međunarodna zajednica ponovo ozbiljno tretirati Dejtonski sporazum i budućnost ove zemlje. Danas je, međutim, sve jasnije da djeluje kao slobodni igrač, često u funkciji partikularnih ili etničkih interesa, a rijetko u službi države čiji bi ustavni poredak trebao čuvati. Njegov mandat nije da pije vino s liderima, niti da kroji kantonalne većine. Njegov mandat je da provodi Dejton, a ako to ne može ili ne želi, onda bi i njegovi poslodavci trebali imati hrabrosti da to jasno priznaju i pošalju ga kući!