Podravka i konzorcij vlasnika ljubljanskog “Žita”, najveće slovenske pekarsko-konditorske skupine, pred završetkom su pregovora kojima će “Podravka” preuzeti “Žito”. Konzorcij vlasnika, u kojemu dominiraju Slovenski državni holding (SDH) i drugi fondovi u kojima utjecaj ima država, prodaje 51,55 posto dionica “Žita”, koje je još 2013. godine stavljeno na listu 15 tvrtki s većinskim državnim vlasništvom namijenjenih prodaji odnosno privatizaciji. Dogovor bi trebao biti objavljen idući tjedan. 

“Podravka” bi platila većinski paket dionica, a kasnije dala ponudu i za preuzimanje ostalog vlasničkog paketa. Cijelo preuzimanje stajalo bi od 60 do 65 milijuna eura. 

Vijest da hrvatske kompanije preuzimaju slovenske perjanice gotovo da više nije vijest vrijedna osobite pažnje. Prava vijest glasi - zaokružen je proces preuzimanja strateški važnog sektora, proizvodnje hrane. 

U udarnoj informativnoj emisiji na slovenskoj državnoj televiziji kratak, žaloban, komentar o tome je rekao sve - “slovenski prehrambeni sektor, koji je u bivšoj zajedničkoj državi bio prepoznatljiv po markama ‘droga’, ‘kolinska’, ‘radenska’, ‘fructal, ‘alpsko mleko’ i maloprodajnom lancu ‘Mercator’ više nije u slovenskim rukama. Neefikasna poslovna politika i nesposobni menadžeri gurnuli su ga u strane ruke, odnosno u ruke nekadašnje ‘južne braće’, za koje se smatralo da su poslovno daleko iza nas. Najuspešniji, pri preuzimanjima, pokazali su se Hrvati”. 

Najveći i najvrjedniji slovenski brendovi, osim “radenske” i “fructala”, u hrvatskim su rukama. U tamošnjoj javnosti, puno jače od aktualnog preuzimanja “Žita”, odjeknulo je prošlogodišnje povijesno “Agrokorovo” preuzimanje “Mercatora”, kupoprodajni ugovor stoljeća koji je stvorio regionalnog maloprodajnog diva s oko 62.000 zaposlenih i sedam milijardi eura prihoda. 

Bez velikih potresa značajnu akviziciju prije toga ostvario je “Dukat”, koji je u vlasništvu francuskog “Lactalisa”, kupovinom “Ljubljanskih mlekarni”, vodeće mliječne kompanija u Sloveniji s tri proizvodna pogona - u Ljubljani, Mariboru i Kočevju. Da hrvatska dominacija u prehrambenom sektoru izgleda još uvjerljivije pobrinuo se i poznati hrvatski pekarsko-trgovački lanac “Mlinar” koji je krenuo u veliko širenje svoje delikatesne mreže koja nudi pekarski asortiman proizveden u Hrvatskoj. U tri godine plan je otvoriti stotinu prodavaonica u Sloveniji. 

Počelo je prije pet godina 

Sve je počelo prije pet godina. Čvrsto zatvorena vrata Dežele hrvatskim kompanijama otvorila je “Atlantic Grupa” kupnjom “Droge Kolinske” 2010. godine za tada vrtoglavih 382 milijuna eura. Bilo je to dotad najveće preuzimanje biznisa u hrvatskoj povijesti i najveća poslovna transakcija tog dana u svijetu. Bio je to svojevrstan šamar slovenskoj ekonomiji i nacionalnom ponosu, pa su se mogli čuti i komentari kako “kroz deset godina Slovenije više neće biti, već će ovdje biti nekakva proširena alpska Hrvatska”. 

Taj početak kraja, kako su Slovenci zloguko prognozirali, danas je primjer uspješnog preuzimanja jer “Atlantic Grupa” postiže vrlo dobre rezultate. Po svemu, i vlasništvo “Agrokora” pozitivno utječe na poslovanje “Mercatora”, iako je od preuzimanja prošlo premalo vremena za ozbiljniju analizu. 

“Podravka”, koja će preuzeti “Žito”, imala je u posljednjih godinu dana povoljne poslovne rezultate zbog prodaje nekih kapitalnih ulaganja, ali njeno sadašnje poslovanje još nije idealno. 

Sve tri kompanije, “Atlantic Grupa”, “Agrokor” i “Podravka” dijele zajedničku karakteristiku da nemaju problema s financiranjem svojih poslovnih planova. Na pitanje otkud im novac zaključak ekonomskih stručnjaka u Sloveniji je jednodušan - Hrvatska je konsolidirala svoj bankarski sektor prije šest godina, njen drugi mirovinski stup raspolaže s milijardu eura kapitala, a menadžeri uživaju povjerenje međunarodnih financijskih krugova. Hrvatska, dakle, ima sve ono što Sloveniji nedostaje. 

Duga je lista slovenskih brendova koji su u bivšoj zajedničkoj državi bili ponos “dežele”. Danas je to prošlost. Dokrajčen je mit o Slovencima, primjeru u regiji, čija se privreda može nositi s Europljanima. Zašto je došlo do tako velikog obrata, gdje se urušio slovenski poslovni imidž? 

Godinama se iz Hrvatske sa zavišću gledalo na Sloveniju, u kojoj se nakon raspada Jugoslavije nisu dešavale sve one grozote: od privatizacijske pljačke i rasprodaje banaka i druge imovine do uništavanja proizvodnje i dominacije trgovine i uvoza. Za razliku od većine tranzicijskih zemalja, koje su prihvatile neoliberalan model, Slovenija je išla vlastitim putem. Glavni je cilj bio očuvanje vlastite privrede. 

Slovenski se bruto domaći proizvod, duže od deset godina, povećavao prosječno za četiri posto godišnje. Velika prednost Slovenije bio je i način privatizacije. Slovenci nisu proveli pretvorbu nego kuponsku privatizaciju u kojoj je nastalo dva milijuna malih kapitalista (pravo na kupone imala su i novorođenčad), koji su prema vlastitu izboru kupovali udjele i dionice poduzeća ili fondova. Spriječena je tajkunizacija i rasprodaja strancima. 

Za preokret, presudni su bili izbori koji su doveli na vlast Janeza Janšu. Promijenjena je politika i, prema hrvatskom uzoru, počelo se smjenjivati direktore uspješnih poduzeća i postavljati stranačke kadrove. Banke su pod novim upravama prihvatile tzv. kazino-kapitalizam i krenula je tajkunizacija. Rezultat je bio isti kao i u Hrvatskoj. Temeljito je poremećeno poslovanje niza tvrtki. Tajkuni su kupovali kompanije, na kredit, bez novca. Kriza je učinila svoje, banke, i same ozbiljno uzdrmane, uzele su dionice i počele ih prodavati. 

Na hrvatskoj poslovnoj sceni već su stasali ozbiljni igrači, kad su slovenski mini tajkuni, od 2005. godine, počeli kupovati kompanije. Zato ih je kriza jače udarala. Prodaja “Cockte”, “Donat Mg-a”, “Barcaffea”, “Argete”... bio je svojevrsan šamar ekonomiji koja je svojevremeno u hrvatskim medijima nazvana “Slovenija d.d.”. Sa zavišću se tada gledalo na slovenski državni kapitalizam, odnosno način na koji su se oni odupirali bilo kakvim većim prodajama svojih kompanija. Dok smo mi prodavali, pozitivno se gledalo na to da Slovenci nisu išli na rasprodaju svog nacionalnog bogatstva. 

Stvari su se u tolikoj mjeri promijenile da je danas teško razlučiti tko u cijeloj priči ima veće benefite. Slovenski veleposlanik u Hrvatskoj Vojko Volk nedavno je ocijenio kako je lanjski neočekivano visoki slovenski rast ponajviše rezultat hrvatskih ulaganja u Sloveniju. Riječ je o investicijama hrvatskih kompanija “Atlantic Grupe”, “Agrokora” i “Liburnije”, koje se “doslovce natječu tko će više uložiti” i čije su se investicije, prema njegovim riječima, približile iznosu od milijarde eura, što predstavlja velik dio slovenskog BDP-a. 

Ulaskom u moćne slovenske tvrtke, hrvatski kapital pokorio je zapravo cijelu bivšu državu. Ušao je prečacem i u zdrave srpske kompanije. Slovenski nezadrživi juriš na Srbiju, koji je kulminirao pompoznim otvaranjem “Mercatora” u Beogradu, pokazao se, relativno brzo, utiranjem puta hrvatskom kapitalu. 

Srbijanski “Smoki” i “Bananko” postali su hrvatsko vlasništvo čim je “Atlantic” kupio “Drogu”. “Kaj bu rekel Karađorđe”, poentirali su u “Blicu”, u kojemu su ustvrdili kako su Hrvati preuzeli najveće srpske brendove. Čak ni “Grand kafa” nije srpska, kao ni čokolada “Najlepše želje”, ulje “Dijamant” ili pak “Karađorđe” najstarija srpska voda i jedan od lidera na tržištu. A to su samo neke od srpskih uzdanica u vlasništvu Hrvata. 

Tedeschi je, preko “Droge”, postao vlasnik najjačeg konditora “Soko Štarka”, “Grand Proma” i “Palanačkog kiseljaka”. Samostalno je, pak, na tržište Srbije ušao akvizicijom proizvođača vitaminskih pripravaka “Multivita”. Koncem 2014. “Atlantic” je nastavio širenje preuzimanjem “Foodlanda” s jakim brendom “Bakina tajna”. 

No, unatoč svim akvizicijama, Tedeschi još uvijek nije najveći hrvatski ulagač u srbijansku ekonomiju. To je i dalje Ivica Todorić, koji je u Srbiji vlasnik šest tvrtki s preko 7000 zaposlenih. Njegov je “Agrokor”, prema neslužbenim procjenama, u Srbiji uložio 450 milijuna eura na kupnju zrenjaninskog “Dijamanta”, trgovačkog lanca “Idea” te distributera smrznute hrane i proizvođača sladoleda “Frikom”. Kupnjom slovenskog trgovačkog lanca “Mercator”, Todorić je značajno povećao svoj udjel i u trgovini Srbije. 

Ljubav Todorića i Tedeschija 

Hrvatske su kompanije zagospodarile srpskom prehrambenom industrijom s puno manje otpora nego u Sloveniji. Unatoč napetim političkim odnosima. Znali su što žele i agresivno su nastupili držeći se pravila “biznis je biznis”. Promišljeno su investirali i nijednu kompaniju koju su kupili, a kupovali su samo “zdrave” tvrtke, nisu upropastili. Dapače. Stvoren je novi imidž, Hrvati su danas ono što su nekad bili Slovenci. O hrvatskim investitorima, srbijanski ekonomisti, govore s uvažavanjem i visokom dozom povjerenja. 

U cijeloj priči o hrvatskom osvajanju regije važna je i činjenica da se ekspanzijom unaprijedio i odnos kod kuće. Dvorište očito više nije tijesno. Dvije najveće privatne hrvatske kompanije, “Agrokor” i “Atlantic Grupa”, danas su snažno povezani partneri. Partnerstvo je dodatno produbilo “Agrokorovo” preuzimanje “Mercatora”. Procjenjuje se da je ta suradnja vrijedna više od milijardu kuna - toliko sada novi “Agrokorov “maloprodajni lanac kupi “Atlanticovih” proizvoda. 

Nakon faze napetih odnosa i otvorenih pitanja očito je došlo vrijeme prisnijih odnosa između Todorića i Tedeschija. Dokaz tome je i nova tvornica energetskih pločica u Novoj Gradiški, u koju je Tedeschi uložio 120 milijuna kuna, a izgradila je “Agrokorova” “Projektgradnja”.