Brza i potpuna kapitulacija Assadovog režima u Siriji plastično je pokazala koliko se brzo mogu transformisati krhki politički sistemi. Opšte je mišljenje da su Sirijci zaslužili pravo slaviti svrgavanje ubilačkog režima, čija se zlodjela još uvijek otkrivaju. Država je usred neizvjesne tranzicije, sa više mogućih ishoda, koje je rano predvidjeti s obzirom da više međunarodnih aktera sa neujednačenim interesima želi biti dio rješenja.

Političari u regiji, pa i šire, izražavaju nadu u novu Siriju, iako pri tom ispoljavaju dozu opreza i suzdržanosti s obzirom na složenost situacije. Također podsjećaju na iskustva iz drugih država pogođenih sukobima kao upozorenje i naučene lekcije. Britanski ministar vanjskih poslova David Lammy, na primjer, rekao je kako njegova zemlja ne želi da Sirija postane poput Libije... razbijena i ranjiva na različite terorističke skupine.

Opseg izazova s kojim se Sirija suočava veći je od onoga s kojim se Libija suočila 2011. godine. Libijski vođa Moamer Gadafi svrgnut je s vlasti nakon manje od godinu dana sukoba koji je odnio hiljade života. Uprkos tome, veliki dio infrastrukture u zemlji ostao je netaknut nakon njegove smrti. Libijski pobunjenici izvozili su naftu čak i prije njegova svrgavanja.

Društvene podjele i razdori u zajednici znatno su dublji u Siriji 2024. nego što su bili u Libiji 2011. Revolucija u Siriji dogodila se nakon više od desetljeća brutalnog sukoba, koji je desetkovao veliki dio infrastrukture u zemlji, stvorio golemu izbjegličku krizu i doveo do gubitka preko 600.000 života. Druga velika razlika je struktura sirijske privrede. Pod teškim sankcijama, Assadova krnja “funkcionalna Sirija” uvelike se pretvorila u narko državu kroz proizvodnju amfetamina. Ostala područja zemlje zapravo su funkcionirala kao da postoji formalna podjela. Dijelovi sjeverne Sirije koriste tursku liru kao svoju valutu. Sirijska naftna infrastruktura koncentrisana je u područjima pod kontrolom Kurda, ali Sirija nije veliki izvoznik. To znači da ne postoji široka nacionalna infrastruktura u kojoj sve strane imaju zajednički ekonomski interes. U Libiji, nasuprot tome, suparničke vlasti znale su da privreda njihove zemlje ovisi o naftnoj i plinskoj infrastrukturi, što je faktor koji je poticao određeni nivo međuovisnosti.

Najjasnija paralela između Libije i Sirije je sigurnosno okruženje. U obje zemlje široki niz naoružanih grupa kontroliše teritorij. Mnogo se govorilo o Haya’at Tahrir al-Sham (HTS) i putu njegovog komandanta, Ahmeda al-Sharaa, od podružnice al-Qaide do de facto nacionalnog vođe. Pred njim je sada izazov uspostavljanja kontrole nad nizom naoružanih frakcija sa ukorijenjenim i sukobljenim interesima, od Sirijske nacionalne armije koju podržava Turska do kurdskih Sirijskih demokratskih snaga. U Libiji su propali napori da se niz naoružanih grupa stavi pod kontrolu ministarstva odbrane i ministarstva unutrašnjih poslova. Umjesto toga, dogodilo se uglavnom obrnuto: naoružane gupe su stavile pod svoj uticaj i kontrolišu državne institucije, umjesto da državne institucije uspostave kontrolu nad njima. Gotovo sve frakcije u Libiji povezane su s državom, što ih čini – barem u teoriji – regularnim snagama. Međutim, njihovi izvorni, rivalski komandni lanci su opstali, a moćni zapovjednici sarađuju i nadmeću se s funkcionerima unutar visoko sekuritiziranog okruženja. Kao rezultat toga, politički suparnici sa dosta upjeha uspijevaju umiriti naoružane skupine osiguravanjem resursa i razvijanjem neformalnih saveza.

Namjera sirijskog vodstva da raspusti tamošnje oružane frakcije i dovede njihove borce u okrilje ministarstva odbrane ima potencijal da izbjegne takav ishod. Još uvijek je nejasno i neizvjesno kako će postići ovaj cilj, posebno s obzirom na nedostatak konsenzusa među različitim pobunjeničkim grupama. Ako posmatramo situaciju iz perspektive libijskog iskustva, takvi će napori biti veliki izazov i mogli bi potaknuti sukob među suparničkim frakcijama.
Libijske arapske oružane snage Khalife Haftara – koje su imale široku vezu s Assadovim režimom – razvile su dominaciju u istočnoj i južnoj Libiji zahvaljujući opsežnoj potpori država kao što su UAE, Egipat i posljednjih godina Rusija. Haftar je dobio potporu unatoč tome što je bio marginaliziran u političkim dogovorima pod okriljem UN-a 2015. pokazujući da vanjski pokrovitelji mogu revitalizirati moć lokalnih frakcija. U međuvremenu, frakcije u zapadnoj Libiji razvile su partnerstvo s Turskom. Jedino područje u kojem su zapadne vojne structure uspješno angažirane je kontraterorizam, iako bi to moglo biti problematičnije u sirijskom kontekstu.

Lekcija iz Libije ovdje je jasna: bez konsenzusa među vanjskim igračima, krhki sporazumi među sirijskim frakcijama mogli bi biti potkopani, a efikasno i djelotvorno upravljanje osujećeno. Primjetno je da neki od onih koji imaju uticaj na događaje u Libiji, kao što su UAE, Rusija i Turska, također imaju interese u Siriji. Dok su vanjski akteri reducirali svoj angažman u Siriji prije svrgavanja Assada, ovo bi se držanje sada moglo promijeniti i vjerojatno će se promijeniti jer u regiji bjesne višestruki sukobi koji se preklapaju.
Posljednja lekcija iz Libije koja bi mogla biti relevantna za Siriju su posljedice nepovezanosti između političkog vodstva i samih oružanih grupa. Libijsko vodstvo nakon 2011. bilo je daleko od niza pobunjeničkih grupa koje su svrgnule Gadafija i oružanih frakcija koje su se razvile nakon toga. Naoružane grupe su prevladale.

Posljednjih godina Haftar je uspostavio direktnu vlast nad državnim institucijama u područjima pod njegovom kontrolom, a komandanti u ostatku zemlje su se približili vladajućoj strukturi.
Hoće li Sirija slijediti sličan obrazac? Krovni politički pokret, Sirijska nacionalna koalicija, formiran je da se suprotstavi Asadu tokom građanskog rata. Ali dugo se činilo da je daleko od naoružanih grupa, a Sharaa ne djeluje pod njenom komandom. Ostaje da se vidi može li civilno političko vodstvo povratiti kontrolu nad događajima u zemlji u kojoj se preklapaju interesi uticajnih međunarodnih aktera.