Legalizacija opsade: Kako Tužilaštvo BiH daje glas pukovnicima JNA - kad agresor postane svjedok

Piše: Amina Čorbo-Zećo

U sudnici BiH desila se scena koju je teško i zamisliti, a kamoli prihvatiti. Na klupu za svjedoke (ali videolinkom iz Podogorice) u predmetu 'Ejup Ganić i drugi' izlazi Miloslav Gagović, visoki oficir JNA, čovjek koji je već u Hagu stajao u odbranu ratnih zločinaca Mladića i Karadžića.

I šta kaže pred Sudom Bosne i Hercegovine? Da je Sarajevo bilo blokirano iznutra. Da su, valjda, Sarajlije same sebe zatvorile, granatirale, izgladnjivale i ubijale. Cinizam takvih razmjera može stati samo u historiju monstruoznih laži, a u kojoj aktivno učestvuje Tužilaštvo BiH na čelu sa glavnim tužiocem Milankom Kajganićem

I dok to govori, postupajući tužilac Mladen Vukojičić ga oslovljava sa – „pukovniče“.

Inače, čak i u samoj optužnici u fusnoti stoji napomena da svjedočenje ovog svjedoka je u suprotnosti s drugim dokazima, ali eto, svejedno, Sud ga sasluša, a tužilac smatra relevantnim.

I tako 'pukovnik' onih koji su ubijali djecu u redu za hljeb, postade svjedok protiv onih koji su nas branili. Pukovniče onih koji su granatirali Markale. Pukovniče vojske koja je Sarajevo držala pod ključem četiri godine, pretvarajući ga u najveći logor na otvorenom u modernoj Evropi.

Ovo nije samo sramota, ovo je institucionalna izdaja. Pred našim sudovima, uz potpis države Bosne i Hercegovine, agresor dobija mikrofon i prostor da žrtvu pretvori u dželata. Da od opsade napravi „samoblokadu“. Da od zločina napravi „incident“. Da od historije napravi jeftinu karikaturu.

I pitam se – dokle? Dokle ćemo gledati kako nam se u ime zakona briše istina, kako se u ime pravde vrši nova agresija – ovoga puta na pamćenje, na činjenice, na naše mrtve? Ako je Sarajevo samo sebe zatvorilo, onda su i na Markalama sami sebe ubili, onda su djeca na Dobrinji sama sebe pogodila snajperom, onda su porodice koje su nestajale preko noći jednostavno – nestale.

Ono što se desilo u sudnici BiH nije samo uvreda. To je opasna poruka. Poruka da se opsada Sarajeva može relativizirati. Da se zločini mogu prepraviti. Da se glas agresora može podići iznad glasa žrtve. I može, jer podsjećamo nema niti jedne optužnice za OPSADU SARAJEVA.

I tu je granica. Ako to dozvolimo, ako prešutimo, onda smo pristali da nam se 1992–1995. ponovi na papiru, a sutra možda i na ulicama.

Sarajevo nikada nije blokiralo samo sebe. Sarajevo je bilo grad pod opsadom, grad pod vatrom, grad pod smrću. I to neće promijeniti ni Gagović, ni njegovi generali, ni njegovi pukovnici, pa ni tužioci koji im ljube ruke.
Ali boli tišina sarajevske javnosti, boli jače od njihovih laži!