Da je Crna Gora imala odgovoran, državotvorni blok, nacionalističke strukture se nikada ne bi domogle vlasti

Piše: Nevena Kovačević

Crnogorska javnost je, po ko zna koji put, začuđena fašističkim istupima predsjednika opštine Nikšić Marka Kovačevića, koji je tokom dočeka pravoslavne nove godine, sa podignuta tri prsta,
ponosno slavio pjevajući pjesmu "Od Glave Zete do grada Spuža”, čiji refren počinje stihovima "Leleču Turci, kukaju bule".

Podsjetimo, ova šovinistička pjesma više puta se mogla čuti tokom takozvanih Litija koje su organizovane u Crnoj Gori, a pjevale su je i grupe sa trobojkama koje su 13. jula u Nikšiću izazvale sukob sa građanima koji su mirno proslavljali Dan državnosti. No, imajući u vidu cjelokupno političko djelovanje čelnika nikšićke opštine, pitanje je čime smo tačno toliko iznenađeni.

Znajući da se radi o osobi čiji je najveći politički, a i intelektualni domet slavljenje četničkog i ravnogorskog pokreta, ne čudi to što Kovačević nije sposoban da napravi jasnu distinkciju između oslobodilaca i okupatora, niti da razumije trenutak u kome živimo i kontekst koji u današnjem vremenu zauzimaju ovi i slični šovinistički stihovi.

Jedan od najstrastvenijih izdanaka neočetništva, kao i njegovi saborci, i dalje živi u vremenu ratova i bitaka okončanih decenijama ili čak vjekovima unazad, zbog čega ne shvata implikacije
koje danas ima pozivanje na ubijanje Turaka. Uzaludno je opisivati količinu neznanja i mržnje kojom obiluje svaka njegova izjava, te tako ne iznenađuje ni činjenica da svoje postupanje pravda slavljenjem predaka koji su se borili protiv Otomanske imperije, tvrdeći kako veći dio Crne Gore nije trebalo oslobađati od Turaka.

Nije Kovačevićeva mržnja usmjerena samo na muslimane i Bošnjake, već na sve građane i građanke Crne Gore koji se ne izjašnjavaju kao Srbi i to je konstanta, od njegovog pojavljivanja
na političkoj sceni. Stoga, sasvim je očekivano da usljed tolikog neznanja i zadojenosti mržnjom prema svima koji nijesu dio njegove horde, lažno optuži gospodina Rifata Fejzića da nije osudio napad na nikšićke fudbalere od strane navijača Ibra, koji se prošle godine dogodio u Rožajama, iako sadržaj Fejzićeve Twitter objave demantuje ove netačne navode.

Prema istoj matrici, Kovačević je prošle sedmice sve građane i građanke koji su se drznuli da upute otvorenu kritiku na račun njegovog raportiranja u Skupštini Srbije, optužio da imaju istu
svijest kao oni koji su pokušali da na Kosovu ubiju srpsku djecu. Jednostavno, sve što je u suprotnosti sa ideologijom kojom se veliča srpstvo, predmet je njegove otvorene mržnje i napada kojima ne bi trebalo davati publicitet.

Čovjek je učio istoriju druge države, one koju, kako je kazao u Beogradu, smatra svojom maticom, pa tako ne možemo očekivati da, recimo, poznaje lik i djelo Ljuba Čupića, Save Kovačevića, i ostalih mnogobrojnih antifašista, koji su izgubili živote u narodno oslobodilačkim borbama za slobodarski Nikšić i antifašističku Crnu Goru.

Kovačeviću i njegovim partijskim drugovima uzori su Draža, Mladić i Karadžić, jer iskrivljena svijest radikalnih nacionalista, veliča isključivo okupatore i agresore. Njima imena nikšićkih i crnogorskih boraca koje sramote na svakom koraku, ne znače apsolutno ništa. Međutim, Crna Gora ima mnogo dublji problem. 

Licemjerne političke elite bježe od sagledavanja stvarnih uzroka koji su doveli do toga da game changer Dritan Abazović omogući sljedbenicima ruskosrpske imperijalističke politike poput
Kovačevića da obavljaju javne funkcije i sa tako važnih pozicija šire govor mržnje na koji državne institucije ne reaguju.

I nije ovo slučaj samo sa Markom Kovačevićem, već i sa ostalim poslanicima, ili lokalnim funkcionerima Demokratskog fronta, koji nas svakodnevno vraćaju u devedesete, pravdajući genocid i zločine usmjerene protiv pripadnika bilo koje nacije koja nije srpska. Recimo, na čelu skupštinskog odbora za ljudska prava i slobode, nalazi se Jovan Vučurović, jedan od najvećih podržavalaca zločinačkih politika i genocidnih ideja.

Pravo pitanje je - da li su se najžešći kritičari ovog i sličnih kleronacionalističkih ispada, možda, zapitali koliko su, baš oni svojim činjenjem ili nečinjenjem doprinijeli širenju fašisoidnih politika.

Odgovor je jasan - Naravno da nijesu, jer je riječ odgovornost našim političkim elitama apsolutna nepoznanica.

16 je godina od referenduma, a mi se i dalje dijelimo na 'naše' i 'njihove', na podržavaoce i protivnike suverene Crne Gore, strahujući da će nam država izgubiti nezavisnost. Mi se i dalje nekome pravdamo što smo Crnogorci, Bošnjaci, Hrvati, Albanci, čekajući naredne poteze mrzitelja države, koji ne priznaju niti jednu naciju osim srpske i kojima su, gotovo odriješene ruke.

U građanskoj državi, kako je definisana Ustavom u čijem su kršenju crnogorski politički akteri besprijekorni, željno se iščekuje popis, koji je opet u službi odmjeravanja snaga političkih struktura
i nacionalnog prebrojavanja. I niko iz takozvanog suverenističkog bloka se zbog toga ne osjeća odgovornim, čak ni nakon činjenice da su izglasavanjem inicijative za proglašenje slave grada, koja ima uporište upravo u idejama i stavovima koje Marko Kovačević javno i transparentno iznosi, nikšićki opozicioni odbornici i faktički dali legitimitet nastavku antidržavnog djelovanja lokalne vlasti.

Sa druge strane, Bošnjačka stranka je, uprkos lošim potezima i konstantnim kritikama na račun rada Vlade Dritana Abazovića, i dalje ostala dio izvršne vlasti. Šta nam sve ovo govori - da najglasniji kritičari nijesu u stanju da prepoznaju sopstvene greške, niti da istupe pred građane, svjesni pogubnih posljedica svojih politika.

Oni se, očito, bore za državu zadržavanjem političkih funkcija, i preglasavanjem koji je svetac naš, a koji njihov, u sekularnoj državi. Da je Crna Gora imala istinski državotvoran blok, čije su politike usmjerene na potrebe građana, nikada radikalne nacionalističke struje ne bi uspjele da homogenizuju biračko tijelo i preuzmu poluge vlasti.

Nespremnost da se dijalogom dođe do konsenzusa, kojim bi istovremeno bile zadovoljene potrebe građana i očuvani vitalni državni interesi, otvorila je put prodoru svetosavskog kleronacionalizma, oličenog u djelovanju Srpske pravoslavne crkve. A da su umjesto stvaranja ličnog profita i povećanja ličnog kapitala crnogorski vlastodršci odabrali suštinsku državotvornu ideju, čiji je temelj demokratska emancipacija i izgradnja građanskog društva, danas naši javni funkcioneri ne bi, bez ikakvih sankcija, raportirali drugim državama i predano radili na ostvarenju ideje kreatora srpskog sveta, niti bi se na svakim izborima praktično ponovo odlučivalo za ili protiv, kao na referendumu te davne 2006. godine.

Da je težište procrnogorske politike bilo usmjereno na suzbijanje, a ne produbljivanje podjela, danas građani i građanke niti jedne nacije u Crnoj Gori ne bi bili žrtve izliva mržnje i srpskog
nacionalšovinizma.

No, stavljanje države i građana ispred ličnih interesa, u Crnoj Gori je misaona imenica. Zato danas svjedočimo eksperimentima koji su proizvod propalih dogovora lažnih koalicija, koje
ovu zemlju sistemski uništavaju, dok dio suverenista svoje političko djelovanje i dalje bazira isključivo na borbi za prikupljanje političkih poena i povratak na vlast.

Onako kako ćute Kovačevićevi udobno uljuljkani proevropski koalicioni partneri iz URE i Demokrata, koji su kako bi se domogli vlasti prihvatili apsolutno sve uslove koje im je postavio proruski Demokratski front, znajući da sa njima nema ni građanstva ni evropejstva, trebali bi ćutati i suverenisti koji su podržali izglasavanje slave grada, jer su upravo oni, dugogodišnjim lošim politikama, doveli zemlju do stanja u kome o njenoj sudbini odlučuju negatori crnogorskog identiteta.

Umjesto stvaranja građanske, sekularne i multietničke Crne Gore, čelnici procrnogorskih partija su ostavili manevarski prostor opcijama koje ovu zemlju smatraju privremeno nezavisnom i
sastavnim dijelom buduće velike Srbije, a kojima nije bilo teško da pod plaštom vjerskog fanatizma pridobiju nezadovoljne birače.

Nedostatak političke volje da se suštinskim iskorjenjivanjem korupcije stvara pravednije društvo, doveo je sljedbenike proruske i prosrpske politike na pozicije odlučivanja. Neshvatajući da je vlast prolazna, procrnogorski političari nijesu razmišljali o posljedicama koje bi preuzimanje vlasti od strane ovih struktura, makar i na lokalnom nivou, moglo imati po nacionalni identitet i bezbjednost crnogorskih građana.

A da smo imali državotvorni, građanski blok, ne bi nas izjednačavali stvaranjem narativa o dva nacionalizma, pokušavajući da opravdaju uspon mračnih, retrogradnih ideja. Ali, procrnogorske partije ne uče na porazima,već se, floskularnim saopštenjima pripremaju za izbore, bez jasne vizije kako državu vratiti na pravi put, u situaciji kada broj opcija štetnih po državu raste, u različitim oblicima i sa različitim akterima koji iste predstavljaju. 

Propuštena je velika šansa za suštinske reforme, čime je omogućeno skretanje zemlje sa proevropskog i prozapadnog kursa, što je, sudeći ppo svim dešavanjima u posljednje dvije godine, bio i zajednički cilj svih aktera koji se svrstavaju u grupu oslobodilaca Crne Gore. 

Predsjednica Skupštine, danijela Đurović, raspisala je predsjedničke izbore za 19. mart, a osim špekulacija i uobičajenih triumfalnih prognoza svih političkih subjekata, nema zvaničnih najava
koje se odnose na imena potencijalnih kandidata. Iz ove perspektive, teško je povjerovati da će trenutni sastav većine partija procrnogorskog bloka u kampanji za predsjedničke, a izvjesno i parlamentarne izbore moći da ponudi neko rješenje kojim bi se spriječio novi sunovrat države i formiranje novih eksperimentalnih i lažnih koalicija, jer, nažalost, kao što smo vidjeli na primjeru Podgorice, odgovorni državotvorni pojedinci uvijek ostaju u sjenci neodgovornog partijskog rukovotstva.

A nama koji želimo građansku, suverenu i multietničku Crnu Goru, u kojoj će svi imati jednaka prava i neće se pozivati na ubijanje niti jednog naroda koji u njoj živi, preostaje jedino dostojanstvena, građanska borba i zdravorazumsko ukazivanje na nenormalnosti kojima svjedočimo, te protivljenje nesankcionisanom govoru mržnje.