CRNA GORA Dijalog: Kako to lijepo i floskularno zvuči

Piše: Nevena Kovačević

Sastanak lidera stare parlamentarne većine na kome se razgovaralo o sastavu neustavne 44. Vlade Crne Gore na čelu sa Miodragom Lekićem završen je bez dogovora. Podsjetimo, Lekić je za mandatara proglašen odlukom Skupštine, a pozivajući se na član 7 F spornog Zakona o Predsjedniku, kojim se dio nadležnosti u vezi sa predlaganjem mandatara i izborom nove Vlade dodjeljuje parlamentu.

Izbor Lekića za mandatara nijesu podržali ni zapadni niti evropski partneri, koji su u proteklih nekoliko sedmica boravili u posjetama Crnoj Gori.

Sa svih zvaničnih međunarodnih adresa poslate su gotovo identične poruke - Vladu nipošto ne bi trebalo formirati na osnovu neustavnog Zakona o predsjedniku. Ipak, lideri stare parlamentarne većine nijesu marili za poruke međunarodne zajednice, tvrdeći kako će se veoma lako peostići dogovor oko podjele resora i da će Vlada biti formirana najkasnije do 20. januara.

Međutim, nakon sastanka, umjesto dogovora, po već ustaljenoj praksi pljuštale su međusobne optužbe.

Da se pregovori neće odvijati tako glatko, postalo je jasno već kada je lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević iznio izričit zahtjev za dobijanjem pozicije čelnika bezbjednosnog sektora,
što bi podrazumijevalo potpredsjedničko mjesto u Vladi, ali bez resora. Ukoliko se njegov zahtjev ne ispuni, tvrdio je Medojević - neće biti ni Vlade.

Isti zahtjev Medojević je saopštavao i prilikom formiranja Vlade Zdravka Krivokapića, nakon posljednjih parlamentarnih izbora.

Na drugoj strani, Premijer u tehničkom mandatu Dritan Abazović i funkcioneri njegove partije, tvrdili su da čelna pozicija u bezbjednosnom sektoru pripada koaliciji Crno na bijelo i da nijesu
spremni na kompromis oko tog pitanja.

Dan uoči sastanka parlamentarne većine, Generalni sekretar GP URA, Mileta Radovanić, ponovio je da od koordinacije bezbjednosnim službama neće odustati. Da li je nemogućnost postizanja dogovora oko pozicija u bezbjednosnom sektoru presudno uticala na negativan ishod sastanka, nije poznato.

Na sastanak su sa potpisima podrške neophodnim za zakazivanje vanredne sjednice parlamenta na kojoj bi se birala nova Vlada došli poslanici Demokratskog fronta, koalicije Mir je naša nacija
i Prave Crne Gore, dok potpise na inicijativu nijesu željeli da stave poslanici koalicije Crno na bijelo i Socijalističke narodne partije.

"Rekao sam da će Vlada biti ozbiljna, ili je neće biti. Evo je neće biti. Crna Gora je na raskrsnici između racionalnog i iracionalnog znam da će ovo obradovati one koji su poraženi 2020. godine“, kazao je nakon dvočasovnog sastanka mandatar Miodrag Lekić.

Lekić je kazao i kako je uspio da održi dostojanstvo, ispunivši obećanje da će se o Vladi odlučivati u Crnoj Gori, bez međunarodnih uticaja. Ipak, dodao je i da ne bi želio da spekuliše o tome da li je odluka Socijalističke narodne partije i koalicije Crno na bijelo rezultat pritiska nekoga iz međunarodne zajednice.

Lideri DF-a Andrija Mandić i Milan Knežević su, tvrdeći da je njihov politički, savez u pregovorima pokazao maksimalnu transparentnost,dajući partijama koje su na lokalnim izborima u Podgorici dokazaleda jedva prelaze cenzus više nego što im pripada,optužili one koji nijesu željeli da stave potpise da su uzeli novac, ili su ucijenjeni.

Kako su kazali, SNP, URA I CIVIS su tražili da na papiru imaju imena ljudi iz DF-a koji bi bili dio Vlade, pa da se nakon toga izjasne njihovi partijski organi.

Iz koalicije Crno na bijelo i Socijalističke narodne partije u naknadnim saopštenjima je naglašeno da i dalje ne isključuju mogućnost formiranja nove Vlade, ali sa potpisanim jasnim koalicionim
sporazumom i detaljno razrađenim principima koji se odnose na funkcionisanje i raspodjelu resora i imena potencijalnih kandidata za potpredsjednička mjesta u Vladi, ali i predsjednika
parlamenta.

U Demokratskom frontu, nakon neuspjelog sastanka, preovladava stav da očekuju objedinjavanje predsjedničkih i parlamentarnih izbora, a koji bi bili održani na proljeće. Prema dogovoru iz septembra mjeseca, polovina ministarskih mjesta trebala je da pripadne koaliciji Crno na bijelo i Socijalističkoj narodnoj partiji, dok bi druga polovina bila podijeljena između Demokratskog fronta i Demokrata.

Propao je još jedan pokušaj dijaloga parlamentarne većine koja odavno ne postoji, a optimizam i jedinstvo su se, još jednom, naglo ugasili. Kako sada stvari stoje - čini se da je država, makar trenutno spašena od formiranja neustavne Vlade, koja bi, bez učešća manjinskih i partija procrnogorskog bloka Crnu Goru i finalno zbrisala sa evropskog puta.

Opozicione partije, floskularnim saopštenjima ukazuju na izgubljeno vrijeme, ponavljaju pozive na dijalog, izbor sudija Ustavnog suda i prijevremene izbore. Dio opozicije, očito, slavi što smo, umjesto neustavne Vlade Miodraga Lekića, dobili nastavak mrcvarenja države od strane tehničkog premijera Dritana Abazovića i njegovog ključnog pomoćnika Vladimira Jokovića.

Nijesmo dobili manje od dva zla, već su oba zla podjednako štetna po državu i njene nefunkcionalne institucije -samo je bilo pitanje koje će nas ovoga puta zapasti - da li ono u kome bi DF sa čelnih pozicija u Vladi da mijenja Ustav, zastavu i himnu, ili ono u kome bi Abazović i Joković nastavili da guraju Crnu Goru u Otvoreni Balkan, po mjeri i diktatu Moskve i Beograda.

Dobili smo ovo drugo, što je Abazoviću i njegovim partnerima vjerovatno i bio cilj - zadržati pozicije i nastaviti započetu misiju. Dug je put do eventualnih izbora i mnogo čega ćemo se još nagledati u crnogorskoj političkoj areni.

A kad smo već kod dijaloga na koji se toliko pozivamo, valja podsjetiti na par važnih stavki koje su sastavni dio svakog dobronamjernog dijaloga. Svrha dijaloga nije forma, već suština.
Dijalog, nipošto, nije politička trgovina. Cilj pokretanja i sprovodjenja istinskog dijaloga je želja za kompromisom koji je u najboljem interesu države i građana, a ne ishod koji je plod uslovljavanja jedne ili druge strane, koje u proces dijaloga ulaze isključivo zarad partijskih ili ličnih interesa.

Ishod dijaloga mora biti ono rješenje koje je u skladu sa zakonima i ustavno-pravnim poretkom države.

Sve ostalo je samo fingiranje dijaloga kojem svjedočimo godinama, a negativne posljedice trpe država i društvo.

Postavlja se pitanje - Da li iko uopšte vjeruje da je u Crnoj Gori moguć dijalog zasnovan na ovim principima i da li iko vjeruje da politički akteri iskreno žele dijalog koji bi se bazirao na interesima države i građana, a ne na uskopartijskim težnjama političara? Dijalog je, nažalost, toliko puta prežvakana floskula u crnogorskom političkom diskursu, koju svi koriste kada i kako im odgovara.

I nije ovo slučaj samo u Crnoj Gori.

I u Bosni i Hercegovini imamo gotovo isti scenario. Fingira se dijalog, kako bi se dobilo na vremenu i osmislile nove partijske strategije.

Političari, većinski, u pozivanju na dijalog vide put do funkcija, pozicija, profita i najlakši način da dođu do željenog cilja, neko pod izgovorom neophodnosti odbrane vitalnih interesa države, a
neko s neskrivenom namjerom podrivanja suvereniteta te iste države.

Čak ni neki od državotvornih i proevropski orijentisanih političara ne žele da priznaju da upravo svojim ne-činjenjem zemlje dovode u pat poziciju, u kojoj postaju lake mete i plodno tle za
razbuktavanje ratnog sukoba u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, kojem teže Moskva i Beograd.

Kako god bilo - malo je onih koji dobrobit države i građana stavljaju kao primarnu svrhu i ključni pravac svog političkog djelovanja.

I baš zbog toga što ih je malo, skoro da su nevidljivii ne dobijaju priliku da homogenizuju gradjanski i proevropski orijentisano biračko tijelo. Sputavaju ih kako oni koji su pregovarali juče, tako i dio onih koji su pregovarali ranije, neshvatajući da su za ozbiljan i ka građanima usmjeren dijalog potrebni mladi, aferama neukaljani pojedinci, koje Crna Gora itekako ima i koje treba pustiti da grade neku novu, istinski građansku, sekularnu i prosperitetniju Crnu Goru.

Ali foteljaši i na jednoj i na drugoj strani, bježeći od prihvatanja poraza, i dalje dobro zagrijana mjesta ne prepuštaju mladim snagama, a sve dok je tako - dijalog će ostati izlizana dnevno-
politička floskula, a bez suštinske izborne reforme, za koju godinama samo deklarativno iskazujemo spremnost, ni naredni izbori nam neće donijeti ništa novo, a mlade snage u procrnogorskom bloku će i dalje ispaštati zbog grešaka partijskog rukovodstva, baš kao što smo vidjeli na primjeru lokalnih izbora u Podgorici.

Jer, nema dijaloga bez preuzimanja odgovornosti i promjena - reformskog karaktera koje su usmjerene ka dobrobiti zemlje i njenih građana. 

Jedino sa tim preduslovima, dijalog bi bio suštinski i stvaran, a sve ostalo je farsa i obmanjivanje javnosti, samo zarad održanja na vlasti ili političkog preživljavanja. Upravo zbog nedostatka suštinskog dijaloga smo ovdje gdje jesmo, oslanjamo se na pomoć međunarodne zajednice, dok o sudbini Crne Gore, a i Bosne i Hercegovine odlučuju oni koji vrlo lako mijenjaju strane, ili su otvoreni partneri Moskve i Beograda, ili ne prezaju od podrške Vučićevim i Putinovim igračima.

Ipak, neke lekcije se na Balkanu, čak ni nakon poraza ne nauče i uvijek je jednostavnije pribjegavati floskulama, nego braniti nacionalne interese...