FELJTON Ukrajinske i ruske pozicije: Da li je dogovor moguć?

Piše: Armin Sijamić

FELJTON - Deset mjeseci ukrajinskog rata postavlja više pitanja nego što daje odgovor

U prošlom dijelu feljtona pisali smo o važnim ukrajinskim pobjedama na bojnom polju i o tome da li ukrajinska vojska ima šansu da izbori konačnu pobjedu. Osvrnuli smo se i na mišljenja ruskih i američkih generala i otvorili pitanje da li je moguć dogovor Ukrajine i Rusije. Šta je to što bi zadovoljilo obje strane? Na ta dva pitanja osvrnućemo se i u ovome dijelu.

Početkom agresije na Ukrajinu 24. februara ove godine Rusija je bila uvjerena u brzu pobjedu, zbacivanje vlasti u Kijevu i stavljanje susjedne države pod svoju kontrolu. Ruski vojni fijasko Moskva je pokušala da prikrije, propaganda je plasirala različite informacije, pa su ubrzo odani komentatori i novinari dali mašti na volju.

Sada je jasno da je to sve bila laž i da je ruska vojska zaustavljena od strane ukrajinskih snaga. Kijev nije pao, Volodomir Zelenski nije uhapšen, nije zbačen sa vlasti i nije pobjegao izvan
granica svoje zemlje. Moskvi je žestok otpor pružio i Kharkiv, za koga se u Rusiji vjerovalo da će stanovnici zbog velikog broja Rusa u tom gradu sa radošću dočekati trupe Vladimira Putina.

U Donbassu je bilo uspjeha, ali i ogromnih gubitaka, posebno u separatističkim snagama koje su u zanosu jurišali na ukrajinske utvrde, uvjereni da će se Ukrajina predati pred naletom ruske armije. Na jugu zemlje, Rusija je imala najviše uspjeha. Munjevita akcija snaga sa Krima i izdaja u ukrajinskim redovima bila je dovoljna da Rusi zauzmu ogromna prostranstva, uključujući grad Kherson kojeg će kasnije izgubiti. Konačan cilj bila je Odesa. 

Putin je reagovao odlučno, smijenio šta se smijeniti moglo u obavještajnim službama i vojsci i tako pokazao da je prvobitni plan propao. Očito da je pogrešna politička procjena došla kao rezultat lošeg rada obavještajaca na terenu. Ubrzo, Rusija se suočila sa realnošću da Ukrajina neće pasti za nekoliko dana, a kasnije i sa činjenicom da ukrajinska vojska može voditi uspješne operacije i oslobađati sela i gradove.

Od toga trenutka u Moskvi se računa i sa 'planom b', odnosno sa opcijom da ukrajinsku vojsku ne mogu slomiti i da moraju za pregovarački stol. Pozivi su upućivani, Turska je pokušala biti posrednik, ali nije se daleko odmaklo.

Sve ili ništa

Ohrabrena mnogobrojnim pobjedama Ukrajina je saopštila da će vratiti sve okupirane teritorije, čak i Krim kojeg su Rusi anektirali 2014. godine. Međutim, stvari su se radikalno promjenile nakon što je Rusija izvršila aneksiju dodatnih ukrajinskih teritorija i kasnije mobilisala stotine hiljada vojnika. Tako se Moskva dovela u poziciju da te teritorije mora braniti kao i svaku drugu tačku međunarodno priznate Rusije. Ukrajinci su saopštili da ovo ništa ne mijenja, ali sa Zapada su došla upozorenja da Rusija iz „specijalne vojne operacije“ sada nužno prelazi u rat u kome će štititi zemlju „svim raspoloživim sredstvima“, kako je rekao sam Putin.

Ukrajinska pozicija je jasna – oni žele povlačenje Rusije u svoje granice od prije rata i to su više puta ponovili. Nekoliko mjeseci nakon iznesenih zahtjeva Kijeva jasno je da to Rusija neće uraditi i da Ukrajina može dobiti te teritorije samo ako ih vojno osvoji. To neće niti nimalo lahak zadatak. Od 2014. godine Ukrajina je pokušala da vrati pod svoju kontrolu teritorije u Donbassu i u tome nije uspjela, iako je u Donbassu bila mahom lokalna pobunjenička vojska. Kako sada osvojiti te teritorije, ako se uz pomenute snage tamo nalazi i ruska armija?

Rusija, sa druge, strane ne želi da se povuče sa teritorija koje ona sada smatra svojim. Prepuštanja dijelića te teritorije Ukrajini je de facto poraz za Ruse, jer bi tako bili natjerani da kao nuklearna sila ustupaju teritoriju susjednoj državi koja zavisi od pomoći Zapada. Nema sumnje da će se Kremlj boriti da odbrani stečene pozicije, bez obzira na žrtve koje trpi. 

Rat za teritoriju

Tako je ukrajinski rat posao rat za teritoriju, a ne za ideološke vrijednosti iza kojih je Rusija krila svoju agresiju. Sjetimo se izgovora da žele da „denacifikuju“ Ukrajinu i da smjene sa vlasti „narkomane“ u Kijevu. Aneksijom teritorija i odbijanjem da se povuče sa njih, Rusija je, ustvari, priznala da je njen povod za „specijalnu vojnu operaciju“ bio utemeljen na neistinama.

Odatle, porazi pred Kijevom i Kharkivom nisu nikakva blistava ruska taktika nego suočavanje sa realnošću da sa druge strane stoji organizovana vojna sila koja ima podršku svog naroda.

Neiskrenim nastupom prema svijetu, Ukrajini i svom stanovništvu Rusija je ovaj rat dovela u takvu situaciju da se čini da rješenja nema bez teškog poraza jedne ili obje strane. Ako Rusija
želi zadržati teritorije Ukrajine, onda je svaki prethodni dogovor o Ukrajini osuđen na propast. Tako, na primjer, Sporazum iz Minska iz 2015. godine (poznat i kao Minsk II) više nije na stolu.

Želja Rusije da se u Ukrajini donese novi ustav, gdje bi kao u Bosni i Hercegovini svaka strana imala prava veta na državne odluke, je propao. Naime, osim Odese i Kharkiva Rusa u velikim brojevima nema pod kontrolom ukrajinske vlasti. Teritorije gdje su u visokim procentima bili prisutni Rusi, Rusija je sebi priključila. Na taj način spor u Ukrajini sve više liči na onaj u Kašmiru gdje dvije strane polažu pravo na istu teritoriju. Aneksijom ukrajinskih teritorija Putin je sebi oduzeo i argument Kosova kojeg je često pominjao i za taj slučaj optuživao Zapad. Putin je javno pitao Zapad zašto Kosovo može biti nezavisno, ali ne i Donbass. Putin je anektirao dio Ukrajine, a Albanija to nije uradila sa teritorijom Kosova ili Srbije.

Ukratko, rat u Ukrajini se pretvorio u borbu za teritoriju koja, gledajući geografske mape, ne fali ni jednoj strani. Rusija je protivno međunarodnom pravu napala susjednu državu, a zatim
joj uzela dio teritorije. Tim činom Moskva je sebe ili Kijev dovela pred poraz, jer sada neko mora odustati od teritorije na koju polaže pravo. Tako će predmet pregovora dvije strane, kada do pregovora dođe, biti pitanje vlasititih granica.

Odustajanje Rusije od pripojenih teritorija bio bi ogroman poraz za jednu nukelarnu silu koja pretenduje da bude svjetska sila, a koja je prethodno izgubila desetine hiljada vojnika, međunarodni ugled i koja trpi sankcije od strane najrazvijenih zemalja svijeta.

Kijevu su dileme slične, ali ne i kalkulacije. Naime, Ukrajina se može boriti protiv Rusije dok Zapad, posebno Sjedinjene Američke Države, stoje iza njih. Koliko dugo i pod kojom cijenom, javnosti nije poznato, budući da se i broj poginulih ukrajinskih vojnika skriva. Nema sumnje da se i oni broje u desetinama hiljada ljudi. Međutim, Kijev, barem ne javno i ne otvoreno, ne pokazuje znakove da će odustati od borbe, dok svaki dio Ukrajine ne vrati pod svoju kontrolu.

Sjeme mržnje, koje je između Rusi i Ukrajinica posijala Moskva izvršivši agresiju na susjednu zemlju, ozbiljan je faktor u razmatranju budućih koraka koje će poduzeti zaraćene strane, ali i Zapad. To sigurno Moskva nije planirala, jer ona istovremeno igra na kartu bratstva sa drugim narodima koji se mogu zapitati kako bi oni mogli proći u slučaju da kažu „ne“ Rusiji, ako im je „bratska“ Ukrajina tako prošla.

I to je još jedan dokaz da Rusija nije očekivala ozbiljan otpor u Ukrajini i da je mislila rat zavšiti za nekoliko sedmica. Rat razara Ukrajinu, ekonomska kriza polahko ali sigurno nagriza i rusku i evropsku ekonomiju. Deset mjeseci međusobnih sankcija i ekonomskog ratovanja iscrpljuje obje strane, ma šta o tome zvaničnici govorili i bez obzira koliko oni to umanjivali. Zbog toga, ali i zbog
mnogo čega drugog, mnogi priželjkuju mir i rješenje za pregovaračkim stolom. U prijeđašnjim dijelovima ovoga feljtona vidjeli smo prijedloge Josepa Borrella, ali i američkog generala Marka Milleya. Nema sumnje da postoje i druge ideje kako okončati rat i zadovoljiti interese obje strane.

U posljednjem nastavku ovoga feljtona 23. 12. 2022. godine: Da li može predvidjeti kako će se završiti rat u Ukrajini? Da li će još jedno ljeto Ukrajina biti poprište velikog rata? Ko će odustati od svojih početnih zahtjeva?

TAG: Armin Sijamić, Ukrajina, Rusija, SAD, rat u Ukrajini, feljton, Kharkiv