GETOIZACIJA POLITIČKE SVIJESTI Hoće li nas navike utopiti u nametnutu sudbinu nestanka BiH?

Piše: Rasim Belko

U trećoj minuti sudijske nadoknade Christian Schmidt nam je iz ofsajda zabio gol od kojeg će se Bosna i Hercegovina teško oporaviti ne bude li pravda istjerana na čistac. Ključni igrači grogirani ovim potezom i opijeni izbornim uspjesima i neuspjesima danima skoro pa da nisu ozbiljno ni reagirali na politički, civilizacijski hendikep koji nam je nametnut krajem drugog dana oktobra. Možda žustrije pobune nije bilo jer je glavni sudac Amerikanac, a pomoćni Britanac. Protiv njih je teško, a ustoličeni naši predstavnici nisu toliko odvažni usuditi se na pobunu, jer javna opomena može biti i isključujuća.

No, s osvitom nekih izglednih postizbornih projekcija, poluprikriveno krenula je neka reakcija. Ali, rezultat je još dva nula, za Schmidta i njegov HDZ tim.

Brigama i nebrigom opijene narodne mase odavno i nisu mnogo zainteresovane za ono što se dešava sa državom u kojoj žive. Najavljuju se teški i neizvjesni dani, pa ih je donekle i razumjeti. No, nisu te najave bile ranije, pa je masa ostajala pognute glave da čeka oblake mračne sudbine. Malo ih je koji od mahale dalje vide, jer iza paravana je lakše gledati šta radi komšiluk, nego pokušati razumjeti otkud i zašto teški oblaci iznad glave.

Odveć je činjenično dokazano da se protiv Bosne i Hercegovine vodi specijalni rat u širokom dijapazonu djelovanja. Vodi se orkestrirano upravo iz centara za čije je interese Christian Schmidt nametnuo hendikep. A onda se propagandnom kontrolom uma demoraliziralo stanovništvo, skoro pa opilo različitim metodama do mjere da je skoro u potpunosti getoizirana politička svijest.

Taj specijalni rat uspio je u apatiju gurnuti narod i građanstvo spram događaja za koje su više nego svjesni da donose nove nevolje. Otuda smo svjedoci da na ulicu za odbranu države, ne neke pozicije ili političke stranke, već domovine koja se branila životima, izađe do maksimalno dvije hiljade ljudi. Ostali su pristali da čekaju sudbinu.

Jer tako smo NAVIKNUTI. A naviknuti se na nametanje hendikepa znači pristati na skorašnji, sve izvjesniji nestanak. I to je problem intelekta ove zemlje koji je pristao biti klimoglava pamet društveno - političkih i NVO lutalica. Pristao jer to pristajanje se dobro plaća. Zato smo valjda i prinuđeni da budemo zadovoljni protestima koje organizuje NVO aktivista, a na kojem o odbrani države govori predstavnik ratnih vojnih invalida. Nemam ništa protiv, naprotiv, zahvalan sam im na snazi da uopće stanu pred masu i poruče onom koji za tuđe interese hendikepira ovu zemlju da je DOSTA i da NEĆE PROĆI.

No, ni ti protesti u takvom obliku i sadržaju neće moći dalje. Krajnja projekcija rezultata bit će po onoj narodnoj "izjeo vuk kenjca". Čopori tih vukova koji nas planiraju izjesti sve su veći, a politički čopori koji im se trebaju suprotstaviti sve razbijeniji, usamljeniji i sve lakša meta.

I tu je ključ problema. Upućeni i ljudi koji dugoročno promišljaju jasno će reći - bez ujedinjenosti političke misli i djelovanja NEMA OPSTANKA. Otuda i više puta na stranicama ovog medija ispisana potreba da se svebosanski, svebošnjački i kako god ga zvali sabor mora desiti. Ključne strateške odrednice se moraju definisati i jasno dati prisega da se od njih ne smije odustati ma šta cijena bila.

Spremnosti, pak, da se to desi očito nema. Baš kao što spremnosti da se stane pred masu, nije bilo 24. oktobra. Pred izbore su se svađali zašto se član Predsjedništva obratio masi, skoro i potukli, poslije izbora uglavnom vire iz fotelja i čekaju šta će se desiti. Jer, probosanska politička klasa je NAVIKLA da čeka sudbinu koju negdje spremaju državi koju oni treba da vode. Pa onda reaguju. Fiktivno, jer te njihove reakcije nemaju realno pokriće i rezultat.

A navika je teška, kažu i teža od ovisnosti. Politike koje bi trebale biti prvi i veliki bedem odbrane države i civilizacijskih vrijednosti društva odavno su ovisne o interesima izvana. Ne svi, ali većina jeste. Otud i strah da utjecaj od kojeg ovise ne promijeni smjer. Zato i ne shvataju da se geopolitička klackalica odavno okrenula proti nas koji Bosnu i Hercegovinu volimo, jer drugu državu nemamo. Ne shvataju ni zašto je bitno da baš oni stanu na čelo kolone koja parolama, mirno i demokratski, sa ulice traži vrijednosti uređenog svijeta.

Da bi shvatali mora se promijeniti (anti)intelekt koji ih okružuje. A teško se okružiti intelektom koji umjesto klimoglavosti daje ideje i kreira drugačije, državotvornije politike. Getoizirani intelekt i politike stoga, poput komšinice obavještajke, vide samo šta se radi u mahali. Ko s kim i šta radi. Šta rade oni izvan mahale, to je problem nekog drugog komšiluka. Otud nema reakcije na proteste u drugom po veličini bh. gradu u kojem neko pravi antibosansku, preciznije prosrbijansku paradu s visoko uzdignutim elementima četništva. Nikoga kao da nije briga, jer to je drugi entitet. Zato se i ne smijemo čuditi da u Sarajevu ljudima iz RS-a kažu da nisu državljani BiH.

Pitam se jesmo li NAVIKLI, u prijevodu, pristali da je ovo podijeljena zemlja. Ako jeste onda je jasno zašto nam Schmidtov civilizacijski hendikep nije teško pao. Jer, u suprotnom na čelo bi stali predsjednici, države i stranaka, za njima bi išli studenti, radnici... Ovako smo, u prividu pobune, prinuđeni biti zadovoljni penzionerskim buntom! Buntom koji nema snagu definisati jasne zahtjeve i dati rokove poslije kojih dolaze bosanski žuti prsluci!

Voda je do grla, hoće li nas NAVIKE utopiti u NAMETNUTU sudbinu NESTANKA?