Piše: Rasim Belko
Na pozornici koju je gledao cijeli svijet, davne 1973. godine Marlon Brando nije se pojavio, ali je priredio šok i zveknuo šamarčinu američkoj politici koja je svoje prethodnike na kontinentu skoro pa istrijebila. Dobio je Oscara za ulogu Korleonea u filmu "Kum", ali nije otišao da je uzme, poslao je glumicu indijanskog porijekla da iščita njegovo pismo o istrebljivanju Indijanaca.
Pola stoljeća poslije, suština njegovog pisma primjenjuje se u državi prilično udaljenoj od Amerike, ali u kojoj Amerika neupitno diktira procese kojima će jedan narod, jedna nacija sigurno završiti ili u rezervatu ili će biti istrijebljena.
"Dvjesta godina govorili smo Indijancima da se bore za svoju zemlju, život, porodicu i pravo na slobodu. Govorili smo im: 'Spustite svoje oružje, prijatelji, i ostaćemo zajedno. Samo ako spustite oružje, prijatelji, možemo govoriti o miru i dogovoru koji će biti dobar za vas'. Nakon što su spustili oružje, pogubili smo ih. Lagali smo ih. Izgnali smo ih s njihove zemlje. Natjerali smo ih izgladnjivanjem na potpisivanje prevarantskoga sporazuma, ugovora za koji smo znali da ga se nećemo pridržavati. Pretvorili smo ih u prosjake na kontinentu kojem su dali život, koliko dugo život postoji. A prema svim interpretacijama istorije, s koje god strane pogledamo, koliko god uvrnute, nismo učinili ništa dobro za njih. Nezakonito smo postupali, nismo bili pravedni", navodi se u Brandovom pismu, koje je pročitala pripadnica Apača, glumica Sačin Litlfeder.
U današnjoj Bosni i Hercegovini Sjedinjene Države, kao demokratski policajac broj jedan u svijetu diktiraju identična pravila kojima su Indijance sveli na grešku statističkog uzorka. Ista sudbina prijeti Bošnjacima, Bosancima, Hercegovcima i svima koji nisu spremni pristati biti potčinjeni hegemonističkim okupatorima iz susjedstva.
Schmidtova politička bomba u noći iščitavanja izbornih rezultata morala je raspršiti snove i uvjerenja mnogih da nam taj Zapad predvođen Amerikom hoće donijeti blagostanje i povesti nas putem napretka. Stoga priča da se moramo povinovati njihovim planovima više ne pije vode, tom Zapadu i Americi mora se reći dosta.
No, upitno je ko će to reći. Schmidt, Murphy i ko zna sve još u backstageu OHR-a izlobirali su, u Asimovom stilu završili intelektualce koji su do nedjelje bili prilično glasni protiv Schmidtovog aparthejd nametanja. Od nedjelje većini je jezik čvrsto za zubima, a neki poput Kruga 99 doživjeli su preobraženje, pa sada govore kako je Schmidtovo nametanje zapravo dobra stvar. Tu su i drugi predstavnici civilnog društva s istim preobražajima, poput Ive Komšića i sličnih. Ostali su propali u zemlju.
Za njima su otišli i politički lideri deklarativno veliki zagovornici evropskog, demokratskog uređenja Bosne i Hercegovine. Od nedjelje čekamo da se pojavi neko ko će jasno i glasno reći ne, to ne valja i ponuditi način kako se boriti protiv toga. Lideri su zagledani u biračke kutije, zbrajaju kako su prošli, ko je njih, a koga oni zaje....
Demokratija u ovoj zemlji zapravo i funkcioniše tamo gdje su većina Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci. Na tom prostoru je najveći broj političkih stranaka, jer je i cilj onih koji nam uvode aparthejd kao preduslov konačne podjele Bosne i Hercegovine da rasparčaju političko tijelo i jedinstvo jedinih zagovornika cjelovitosti, demokratičnosti i po evropskim standardima uređene Bosne i Hercegovine. Kao i Indijanci, tako i Bosanci i Hercegovci, dok su se oružjem borili za očuvanje zemlje i života bili su nepobjedivi. Kada su došli na politički teren bilo ih je lako pocijepati, a sve su prilike lako će ih i ograditi u rezervate.
Pronašli su gramzive za novcem, ego manijake željne moći, likove sumnjivog intelekta i pomogli im da postanu dovoljno politički moćni kako bi predstavljali probosanske snage u potpisivanju ugovora kakvi su oni iz pomenutog Brandovog pisma.
Ratni primjer Srebrenice nažalost ponajbolje oslikava šta se desi kada vjerujete Zapadu i bespogovorno položite oružje kojim ste do tog trenutka potpuno ravnopravno odolijevali deseterostruko jačoj vojnoj armadi. Polaganju oružja u političkom segmentu vidimo u aktuelnom momentumu. Stoga je vrlo moguće, da ne kažem izvjesno da nakon genocida završimo u rezervatu?!
Nakon agresije, hibridnih i specijalnih ratova, ušli smo u fazu totalne ofanzive bez topova, ali s vrlo snažnim navodećim političkim projektilima. Možda se i uspijemo izboriti sa Schmidtovom diktaturom profašističkih manira, ali daleko od toga da je to kraj viševjekovnih pokušaja da se ova zemlja raskomada kako bi susjedi bili zadovoljni. Jer, ti susjedi i pored svih zlodjela koje su u Bosni i Hercegovini počinili su i dalje najkredibilniji partneri bjelosvjetskim zvijerima u odijelima. Konačno je zato jasno da je priča mi smo žrtve i upozorenja na sve što se u BiH radi i radio besmislena u daljnjoj borbi.
U manjoj ili višoj mjeri već su pročitane strukture među nama koje su spremne na rezervatizaciju BiH i omeđavanje teritorija po palestinskom principu. Naziru se već i obrisi izdajnički kreiranih Hamas modela među Bošnjacima, Bosancima i ostalima. Oni su spremni za parče vlasti prodati dušu đavolu, zato tišina koja ovih dana i preglasno odzvanja predstavlja preveliku opasnost. Primijete je ljudi širom svijeta, samo je ne primijete oni lideri koji se još nisu prodali kreatorima đavoljih ugovora.
Ako već nismo naučili ništa na prošlosti, ako nismo naučili ništa na tuđoj nevolji poput one indijanske, pokušajmo onda pogledati one oko sebe.
Kada je Vaclav Havel vodio Baršunastu revoluciju, nenasilno rušio komunistički sistem, na ulice je izašlo skoro četvrt miliona ljudi. Dobio je borbu, jer uspjeh je zagarantovan kada motive kombinuješ umom i srcem.
Havel je tada zapisao, a njegova misao bi nam danas trebala biti vodilja: “Dok smo se morali boriti za slobodu, znali smo šta nam je cilj. Sad imamo slobodu i ne znamo više šta želimo”.
Dva su puta, jedan je skidanje okova, drugi rezervat. Znamo li šta želimo?