Goražde mora opstati! Preživjelo je 1.336 dana opsade, politika ne smije biti ubojitija od puške

SARAJEVO, (Patria) - Na današnji dan prije 30 godina počeo je agresorski napad na Goražde. Bio je to uvod u ratnu opsadu dugu 1.336 dana, tokom koje je ubijeno i ranjeno oko 7.000 ljudi, među kojima i 548 djece. Bio je to, pokazat će se, početak velike herojske priče koju su ispisali borci i stanovnici Goražda i okolnih općina iz kojih su prije toga Bošnjaci protjerani.

Prepušteni sami sebi, pobijedili su nadmoćnijeg i brojnijeg neprijatelja, pobijedili su glad i žeđ u gradu koji je tokom cijele opsade bio bez struje i vode, bez dovoljno ljekara i medicinskog materijala. Heroji i pobjednici u nepravednom ratu nakon 30 godina nisu završili svoje bitke, a opstanak Goražda je danas čini se više ugrožen nego u vrijeme opsade.

Politika je postala ubojitija od tenkova i pušaka. Jedini grad u F BiH na obalama Drine i danas se čini jednako daleko od ostatka odbranjene teritorije na kojoj i danas stanuju uglavnom politike koje su još tokom rata digle ruke od goraždanskih heroja. Politika u Sarajevu tokom rata bila je spremna zamijeniti Goražde za Doboj. U miru, život i opstanak na Drini bi se rado žrtvovao za jednu hidrocentralu, za tendere u kojima se gubi opća korist, pa je budućnost Goražda neizvjesna kao i generacijski projekat kojim bi Goražde kroz Hranjen konačno ugledalo svjetlo na kraju tunela.

„Tužno je doba u kojem živimo“ napisala je ovih dana moja školska drugarica s kojom sam dijelio ratne dane i koja je pisanu riječ mnogo više usavršila od mene dajući joj sve elemente potrebne da izgleda živom i punom emocija. Niko bolje od nje nije opisao ni tužno vrijeme koje smo živjeli prije toga.

„Strah. Zvižduk. Prasak. Vrisak. Plač. Smrti. Ranjavanja. Raspadnuta ljudska i dječija tijela. Ruševine. Opsada. Smrt. Strah. Glad. Agresija. Četiri godine moje rane mladosti (17-21). Četiri godine! Ko može i želi neka zaboravlja. Ja ne mogu sve i da želim.

Pamti i pamtiće moja drugarica kao i svi koji su živjeli ratne strahote u Goraždu, ali valja nam živjeti dalje. Pobjednici u ratu nisu se snašli u miru. Dio heroja pristao je biti dekor u neophodnoj kulturi sjećanja, koja ih pod dirigentskom palicom političara uglavnom drži zarobljene u prošlosti. Iz nje ih bude optužnice iz RS -a dok za opsadu Goražda još niko odgovarao nije.

Goražde je slikovit primjer bosanskog apsurda, privreda se razvija i raste, ali života je sve manje. Stigao nam je dašak zapada, posla ima, gladno se neće biti, ali za život je potrebno ipak malo više. Nestalo je sreće.

Prije pet godina pisao sam sličan osvrt, i ništa se promijenilo nije osim duge obaloutvrde koja bi za par godina mogla zarasti u travu samo što obala više nikada neće biti ista.  Vode ima, pa nema, deponija smeća je još uvijek privremena, kultura je u zapećku, pozorište i kino su misaona imenica. Da život ne iscuri sa Drine potrebno je puno više od tabli na ulazu u Goražde kojima se ponosno ističe da je od općine nastao grad, koji je uz to Grad heroja, Grad rukometa, ali i grad pod videonadzorom.

Slike na kamerama instaliranim u gradu se moraju promijeniti, život se mora vratiti na Drinu. Rukomet se konačno vraća u premijer ligu, tamo mu je mjesto. Za to je trebalo da se u Goražde vrati veliki rukometni stručnjak Kasim Kamenica. Za Kasimom u Goražde trebaju doći i stručnjaci u drugim oblastima. Goražde mora opstati, to moraju shvatiti lokalni političari, ali i Sarajevo.

(Ernad Metaj)